Tako je bio uzbuđen da je preskočio večeru i brže bolje se zatvorio u svoju sobu.

Čekala ga je duga noć s malim crvenim.

Doduše, kasnije i žutim, pa zelenim, ali to još nije znao.

Kako je bočica mijenjala boje, tako se i Francekovo lice mijenjalo i izobličavalo od čuđenja i straha.

Svaki čas bi pogledavao na sat u iščekivanju jutra i dnevnog svjetla koje će ga spasiti od ovoga.

Najradije bi bio pozvao mamu u sobu, ali ona ništa ne smije znati o ovome. Takav je bar dogovor.

Kaže li pak ona tati, evo odmah batina i kazne.Uh!

Što će sutra reći društvu?

Ako uopće dočeka sutra?

Mjesec je sporo plovio nebom, a sve više crvenih, žutih i zelenih misli slagalo se u Francekovoj glavi.

Kako su spori bili ovi sati!?

Umotan u krevetu nije se mogao pomaknuti i najradije bi glavu bio okrenuo nekamo daleko od ove svjetlosti.

To ipak nije bilo moguće jer je ona obuzela i sobu i njega.

Bio je umoran kao da noćima nije oka sklopio, ali nikako njie mogao zaspati.

-Još samo malo -  ponavljao je u sebi.

-Evo sad bu dan – tješio se.

Nakon što je te riječi valjda tisuću puta ponovio, stvarno se počelo daniti, a svjetlost bočice sasvim je utrnula.

Francekove snene oči željne počinka malo su se skupile i gotovo je zadrijemao.

-Zdigni se Francek, ideme h trsije! – zagalami tata.

Samo mu je još to trebalo.

Ništa nije spavao, a sad još treba i raditi nekoliko sati.

Morao je brzo doći u kuhinju da tata ne dođe u sobu.

Prije pak treba sakriti bočicu da je mama ne nađe dok bude čistila sobu.

Ta stvarčica toliko ga je namučila i uplašila da joj se jedva usudio približiti.

Više nije bio ni siguran treba li je dirati.

Ponovno ga je tatin glas prodrmao iz razmišljanja pa je brzo dohvatio svojeg mučitelja i pospremio ga u kutiju ispod kreveta.

Pijetlovi su kukurikali i zvali ostalu živinu pa se sad i ona počela javljati.

Kad je još pas počeo lajati kao lud, Francek je mislio da će mu puknuti glava.

Sad je bio ljut na sve i nervozan od umora.

Najgore je bilo što nije mogao odnijeti bočicu među društvo i što će ga morati čekati dok se vrati iz vinograda.

Što će im reći o ovoj prestrašnoj noći?

Cijelo prijepodne imao je vremena razmišljati o tome.

Čak je imao sreće jer je i ostali dio društva dobio zadatke tako da ih je većina pomagala roditeljima.

Tako su im malo misli odlutale od njihovog dječjeg zadatka.

Ivek i Pero su već nestrpljivo razmišljali je li Francek ove noći uspio otkriti tajnu čarobne boce.

Jedva su dočekali predvečerje i okupljanje uz razgovor.

-I Franc, ke si otkril? – zakriješte uglas.

-Male je bile čudne – izvlači se Francek.

-Same male? – nasmije se Pero.

-E si ti spil to črne vine ke je nutre? – zezaju ga.

-Nisem mogel otprieti – veli on.

Nije bio raspoložen za razgovor jer se bojao da će morati ispričati  o strahu koji je preživio.

Bocu je predao Jožeku pa nek sutra on veli što je to.

On se pak napravio hrabar i rekao da će naći otvor na boci i popiti ljubavni napitak.

Svi su se glasno nasmijali.

Kad je napitak donio kući, dugo ga je prevrtao po rukama, ali na kraju je ipak odustao stavivši ga na stolić uz krevet.

Zaspao je već prije one žute svjetlosti pa se nije stigao uplašiti.

Uskoro mu se po glavi počela motati Ružica.

Lovio ju je po livadi, a ona je trčala prema Martinu.

Odjednom su nestali.

Ljutit ih je dozivao i psovao.

Otišao je po ljubavni napitak.

Razbio je bocu i prelio ga u čašu.

Dao ga je Ružici koja se odjednom pojavila bez Martina.

Čim ga je popila, samo ga je držala za ruku i nježno šaputala.

Sad će lijepo društvu reći kako je pogodio što je bilo u boci.

I sve bi to zaista bilo super da se nije probudio.

Nigdje Ružice ni njezine ručice.

Hvala Bogu boca je bila na istom mjestu jer da ju je stvarno razbio, moguće da bi dečki razbili njega.

Nema veze što ništa nije otkrio, ali je barem lijepo sanjao.

Novi dan i novo isčekivanje važnog otkrića.

-Joža, ke se dogodile? – navaljuju.

-Pa, nič, zaspal sam – odgovara.

-Ti buš otkril tajnu! – zezaju ga.

-Čim vidiš postelju, zaspiš – nastavljaju.

Znao je da im ne smije otkriti svoj san, ma koliko to želio jer bi mu se još više rugali.

Maštao je kako bi žrtvovao ovu bocu za ljubavni napitak.

Prekine ga Martinov glas.

Danas je opet bio s njima i poželio je večeras čuvati bočicu.

-Pa zaslužio je – spremno će Ružica.

-Ipak je on to otkrio u pelnici.

Svi su se kulturno složili i prepustili bočicu gradskom dečku.

Možda je baš njemu suđeno otkriti njezin sadržaj.

Štefica ga je cijelim putem upozoravala kako treba čvrsto držati bočicu da mu ne padne i ne razbije se.

Trebalo ju je moći sačuvati u sobi punoj djece.

Četvero njih spavalo je u istoj sobi.

Martin, Štefica, brat i sestra, a uz njih čarobna bočica.

Martin ih je upozorio da je ni slučajno ne diraju, a tako bi se bili rado njome poigrali prije spavanja.

Začudo, svi su brzo zaspali.

Ili pak nisu???

Dječaku se tako barem činilo.

Primio je bocu u ruku i stao je pregledavati.

Stotinu puta je preokrenuo, dodirivao sa svih strana, kotrljao po krevetu i stolu, ali ništa se nije događalo.

Crvena tekućina se nagnula kao da će izaći i prolijati se, a kako nije bilo otvora, vratila se na mjesto.

Crvenkasta svjetlost obasjavala je male spavače i još uvijek budnog i nemirnog Martina.

Kako je samo imao želju otkriti što je u bočici.

Ali kako?

Dogovor je da se nikako ne smije razbiti.

Kako onda saznati njezin sadržaj?

Uskoro je zabljesnula žuta svjetlost pa se bolje vidjelo u sobi.

Nažalost, ni to dječaku nije puno pomoglo.

Već se umorio ne dočekavši zadnju svjetlost.

Sunce mu je brzo pokucalo na prozor.

Jedva je otvorio oči želeći samo navući zastore i još spavati.

A onda se sjeti bočice.

Okrene glavu, a kad tamo, ima što vidjeti.

Ogledavao se po sobi, ali nije je bilo kao ni njegovih malih rođaka.

Uzalud ih je dozivao i htio pitati za bocu.

I oni i boca kao da su propali u zemlju.

Bilo mu je jasno da su zajedno nestali, i to ne slučajno.

Kad su samo smislili taj plan, vrageci mali?

Martin je uzbunio cijelu kuću.

Svi su krenuli u potragu za nestašnom braćom no nije

smio reći da osim njih traži još nešto.

Kako se potraga odužila, počeo se već pribojavati što će reći društvo ako se pojavi bez boce.

Prevrnuli su cijelu kuću i dozivali djecu.

Štefica je samo šutjela pa nije znao je li i ona upletena.

Kad ju je mama poslala pokupiti jaja u kokošinjac- evo čuda!

Ispod jedne kvočke u gnijezdu nešto se crvenilo.

Već je pomislila da se izvaljalo crvenkasto pile.

A kad tamo, to je njihova izgubljena boca.