Sad je znao da se mora vratiti nazad prema onim drvenim vratima i pokazati svima što je našao.

Možda se oni i neće začuditi ako su kojim slučajem baš oni to spremili ovdje.

-Martin, Martin!!! – dozivala je Ružica.

-Mi nisme normalni! – sjeti se ona dječaka.

-Sme pozabili Martina zbog tog pijanca Štefa – doda.

Ali Martin je već pronašao put iz pelnice vođen svjetlošću malog čudesnog predmeta.

-Uh, ljudi! – uzdahnuo je.

-Nećete vjerovati što mi se dogodilo! – povikne.

-Vi ste me namjerno ostavili tu? – ljutito će.

-Nisme, nisme! – rastuži se Ružica.

-Jesme, jesme!– zeza ga Jožek.

Dečki se nisu prestajali ispričavati zbog ovog događaja, a on je nestrpljivo u ruci stiskao pronađeni predmet.

-Zašto ste ovo sakrili u podrumu? – upita ih.

-Ke je te? – poglega Pero.

-Si ti te Ivek skril tu? – nastavlja.

-Nemam pojma čieve je te – buni se pak on.

Nikom ništa nije bilo jasno.

Nikad nitko nije govorio o tome, ni djeca, ni roditelji.

Što bi to uopće moglo biti?

I zašto skriveno u pelnici?

Pero se odmah pogurnuo i oteo Martinu iz ruku nađeni premet obećavajući da će ga on čuvati.

Sutra će ga svi pregledati i odlučiti što s njim.

Ionako se već spuštala noć i slabo se vidjelo, ne samo u pelnici već i ispred nje.

Društvo je sad dobilo novu zabavu koja će im malo skratiti duge i vruće ljetne praznike.

Većina ih nije mogla zaspati razmišljajući o iznenađenju.

-Ivek, bili sme sto put h pelnice, kak te nigdar niesme vidli? -  čudio se Pero.

-Bume pitali mamu i tatu ke te je – predloži on.

-Bolje ne, buju nam te zeli – zaključi Pero.

-Zutra bume sami vidli ke te je, ideme sad rajši spat ke se bume hjutre mogli zdići – slože se.

.

Martin je na sreću bio preumoran pa nije stigao razmišljati o svojem doživljaju.

Nadao se da ga ovo malo čudovište neće proganjati i u snovima jer mu nije trebala još i neka noćna mora.

Ivek i Pero smjestili su tu stvarčicu u svoju sobu jer ih je zanimalo što će se događati kad ugase svjetlo.

Ispočetka, ništa.

A onda???

-Pero, ke te svieti? – uplašeno će Ivek.

-Si hgasil svetle? – kroz polusan će Pero.

-Nije svetle! – odgovara ovaj.

-Vidi se z ormara – dodaje.

I zbilja,  čudesna igračka obasjala je sobu crvenom svjetlošću.

Izgledala je baš čarobno i dražesno.

Ali Iveku se to nije baš tako činilo.

Jedva je uspio zaspati  strahujući od novog stanara u sobi.

-Zbudi se!!! – zaurla uskoro.

-Hej, hej!!! – ne prestaje urlati.

-Ke sad oćeš? – razljuti se Pero.

-Glej ke se događa – veli Ivek.

Da li od straha ili od umora, ili tko zna od čega, mala je bočica promijenila boju i sad je sobu obsjavala zlatnožutom svjetlošću koja dečkima nije dala mira.

Spavanje je zasad bilo gotovo i očekivali su što bi još večeras mogli ugledati u mraku.

Oči su im se sklapale, ali blještavo svjetlo držalo ih je i dalje otvorenima.

Nije htjelo promijeniti boju, a oni su čekali, i čekali, a onda ipak zaspali.

Jutro je prebrzo svanulo, a nekoliko ljutih muha zalijetalo se dečkima u lice, nagovještajući skoru kišu.

-Tres! – lupi Ivek jednu i probudi se.

Pogled mu se zaustavi na zelenoj svjetlosti koja je sad treperila svuda oko njih.

Naprosto nije mogao vjerovati.

Probudi Peru i zajedno se nastave čuditi.

-Mi te denes morame sprobati – odluči Pero.

-Kad si dojdu van, ideme glet ke te je – doda.

-Morame skriti tu flašicu nekam ke ju neju vidli mama i tata – slože se obojica.

Vrijeme se doista počelo kvariti jer su se nad selom nadvili tamni oblaci.

Baš se sad morala spremati kiša kad je društvo moralo otkriti tako važnu tajnu.

Tolike godine pored njih, a nitko je nije opazio.

Svi dječaci i djevojčice su se i dalje pitali otkud to u pelnici.

Popodnevni jaki pljusk malo im je razbistrio umove.

Koliko god je bila dobro došla, toliko ih je živcirala jer su se bojali da će morati odgoditi istraživanje.

S bočicom u džepu Pero i Ivek su istrčali iz kuće i odjurili na livadu gdje ih je nestrpljivo društvo već čekalo.

-Napokon! De ste je? – pita Francek.

-De muči, niesme mogli pobeći van – veli Ivek.

-A sad čiribu-čiriba! – izvadi Pero bočicu.

On i Ivek se pogledaju i ništa im nije bilo jasno.

Više nije bilo nikakve svjetlosti, samo crvena bočica.

Doduše, čudnog oblika, nekako izduljena pa okrugla, a u njoj malo tekućine.

Zaljučili su da tu svjetlost očito mogu vidjeti samo noću, ali je bolje o tome ne govoriti jer im nitko neće vjerovati.

Svi su htjeli zanimljivu stvarčicu držati u rukama.

Djevojčice su je grabile jedna drugoj čudeći se što se ova tekućina samo prelijeva, a ne može izaći van.

Koji je sad to bio dobar štos!

Nakon nekog vremena dečki su se počeli ljutiti.

-Pustite flašu! – zagalami Jožek.

-Bute ju potrle! – ljuti se Francek.

-Neme, mi pazime – veli Štefica.

Kad bolje pogledaš, zbilja ju je trebalo čuvati.

Izgledalo je kao da je plastična jer je bila dosta tvrda.

Iskusniji istraživači su pak zaključili da je to malo tvđe staklo koje bi se od slučajnog udarca moglo razbiti.

Još nisu otkrili što imaju u rukama.

Počeli sad dečki prevrtati ovo čudo gore-dolje, lijevo-desno. Opipavaju, mućkaju, dižu i spuštaju, ali ništa im nije jasno.

-Pa kak su tu vodu deli nutru? – čudi se Dragica.

-Imaš praf, nigde nema rupe – primjeti i Ružica.

-Možda Martin zna, de je on? – pitaju Šteficu.

-Denes je prešel s tatu h Zagreb – odgovara.

Dečki bi od silnog jada bili bocu najradije bacili u zid.

Toliko su željeli otkriti što je to Martin našao, a ništa od toga.

-Morti je te neke za piti? – nada se Francek.

-Je, od toga postaneš pometen – ruga mu se Ružica.

-Misliš da je same Martin pometen? – uvrijedi se.

Razgovor se odužio, a odgovora ni od kuda.

I opet spavanje, čekanje novog dana i otkrivanja tajne.

Pero i Ivek su cijele noći razmišljali i pričali o malom čudu diveći se njegovoj raznobojnoj svjetlosti i blještavilu.

Idućeg dana hitno je trebalo poslušati dječje prijedloge i pokušati otkriti što je u boci.

Marica je bila zapisničar.

Pisala je prijedloge svakoga od njih:

-SOK OD LUBENICE- Ivek

-CRNO VINO- Francek

-LIJEK ZA LJUBAV-Jožek

-ELIKSIR MLADOSTI-Pero

-BOJA ZA KOSU-Dragica

-ZMIJSKI OTROV-Štefica

-ČAROBNI NAPITAK-Ružica

-A ti, Marica, ke ti veliš? – pitaju i nju.

-Nemam pojma, se ste več rekli – odgovara.

Sad je započelo glasovanje.

Nažalost, nitko se nije htio odlučiti za tuđi prijedlog.

To znači da su sad znali ono što i prije, tj. ništa.

Franceku sine jedna ideja.

Predložio je da bočica svaki dan bude kod drugog člana družbe sve dok netko ne otkrije njezinu tajnu.

Peri i Iveku se prijedlog nije svidio, ali su ipak popustili.

Francek je zgrabio bočicu i pojurio kući.