Korak po korak, od bačve do bačve, kao duh, sam u ovoj rupi.

Ruka mu je napipala nešto drveno i tvrdo.

Ubrzo shvati da je to kvaka.

Stara, željezna i dugo neotvarana, sudeći prema paučini koja mu se oplela oko prstiju.

-Joj, što je ovo? – čudi se Martin.

-Što ću sad? – počne zapomagati.

Prestao se nadati da će ga netko spasiti i nije mu preostalo ništa drugo već nastaviti put u nepoznato.

Počela ga je hvatati panika, a prve kapi znoja cijedile su mu se niz lice i vrat.

Pitao se što mu je trebalo ovo selo i ova igra.

U sve većem strahu počne udarati rukama i nogama po vratima ispred sebe.

-Škrip, škrip!!! – zacvile vrata.

I evo čuda, otvore se, ali tamo opet mrak.

Nigdje nikoga, ni glasova, ni djece, ni spasa.

Shvatio je dječak da ovo nisu prava vrata, barem ne ona na koja je ušao u pelnicu.

Kamo sad vode ova vrata? – pitao se Martin.

To mu zbilja nije bilo jasno, ali nastavio je istraživati lagano se krećući prema naprijed.

Odjednom iznad glave ugleda nešto svjetlucavo.

Dodirnuti to ili ne, pitao se Martin.

Možda je to neka opasna životinja ili neko čudovište?

Promatraju li njegove oči Martina, a ruke samo čekaju zgrabiti ga i bogzna što mu učiniti?

Razne misli obuzimale su dječaka dok je gledao oko sebe i razmišljao o slijedećem koraku.

Srce mu je počelo brzo lupati, a noge se odsjekle.

-Ima li koga? – ohrabri se i upita.

-Tko si ti? – nastavlja.

-Javi se!!! – poviče izbezumljeno.

Ali od strašnog stvora ni glasa.

Dosjeti se Martin i udari nogom po vratima u nadi da će ovo tajansveno biće možda prestrašiti.

Opet ništa. Stvorenje se utišalo i ukipilo.

Jesu li to bila dva uplašena bića, jedno do drugog, sama u mraku, ostavljena i zaboravljena?

Sad mu je već bilo svega dosta.

Odlučio se suočiti s njim.

Zakorači i pruži ruku prem njemu.

Tražio je njegove ruke ili noge, ili glavu, ili bilo koji dio za koji će ga zgrabiti i pokušati savladati.

Ništa nije mogao dodirnuti, a i dalje je vidio jako blještavo svjetlo na istom mjestu.

Čak me se i ne boji- pomislio je Martin.

Bilo mu je lakše i još jednom ispruži ruke kao da će zagrliti svjetlo svojeg spasa.

Kako je zapravo to bilo maleno, hladno i glatko dok ga je prevrtao u rukama.

-Pa to uopće nije živo! – odahne dječak.

-Što li je to? – pitao se glasno.

-I što sad s tim? – razmišljao je.

Kad je već ulovio strašnog neprijatelja, nema smisla pustiti ga.

Nek mu barem obasja mračan put i pokaže izlaz iz pelnice