Idućeg dana sunce se baš zainatilo i pošteno ugrijalo zagorske brežuljke i livade.

Životinje su spas tražile u posudama s vodom, a naši junaci u hladu svojih soba.

Nekako im se danas nije dalo izlaziti na ovu vrućinu.

Malo tko je mogao otići na more pa se većina kupala u vlastitom znoju pri obavljanju poslova oko kuće i na polju.

Nabacili su oni ovdje, daleko od mora, zavidnu boju.

Kad se sunce napokon umorilo i krenulo spremati na počinak, istrčalo veselo društvo na još poneku igru prije spavanja.

-Pero, de ste je, došel je Martin? – zove Štefica.

-Su ti doma mama i tata?– provjerava.

-Nisu, delaju popodne – odgovara on.

-Onda se moreme igrati h pelnice – zaključi Francek.

Svi su se brzo složili i odlučili za igru skrivača oko kuće i u starom podrumu gdje je sad već bio mrak i lijep hlad toliko potreban  svima nakon uzavrelog dana.

-Doj bu žmirel? – pita Dragica.

-Bum ja – veli Štefica.

-Martin ideme se skriti h pelnicu! – zove ga Ružica.

Dječak se začudio i zarumenio, ali kako ni sam nije znao kamo bi, ode s njom.

Evo i Jožeka koji je pratio svaki njezin korak.

Otvorili su teška starinska vrata i u polumraku ugledali nekoliko uredno složenih drvenih bačvi u redu.

Osjećao se neki ustajali i kiselkasti miris, ali koga briga za to.

Zbunjeni Ivek, koji nije znao kamo se sakriti, zaletio se za njima ni ne gledajući kamo staje.

-Tres, bum!!! – odjeknulo je u predvečernjoj tišini.

Preletio je prag i doletio tik uz bačvu u kojoj je bilo još nešto vina, ali sva sreća da se tu zaustavio.

Inače bi se morali igrati liječnika, a onda bi sve djevojčice htjele biti medicinske sestre.

-Ste se skrili??'? – zagalami Štefica.

Djeca se brzo prestala smijati  i pritajila se.

-Jedan, dva, idem ja! – navalila ona.

Ivek, Jožek i Ružica začas su dotrčali i spasili se.

Malo je i Šteficu bilo strah ulaziti u tu mračnu prostoriju i tražiti djecu.

Otišla je u potragu oko kuće i po dvorištu.

I tako traži ona njih, a oni traže spas, kad li se začuje neki čudan zvuk.

Potčali svi, a kad tamo, neki srušeni bicikl.

Čude se i gledaju jedni druge, pitaju se otkud se tu stvorio.

Kad su pogledali malo bolje, vidjeli su u grabi neko stvorenje.

-Ha, ha!!! – pa te je Štef – pogodili odmah dečki.

-Sused Štef, kaj delate h grabe? – pitaju ga.

Gotovo ljubičastog lica i jedva otvorenih očiju počeo je nešto mumljati.

-Sad vas bu Bara namlatila! – rugaju mu se.

-Bešte vi mulci jeni! – grdi ih Štef.

-Dete bume ga zvadili z grabe – smiluje se Pero.

-Viš da je pijan kak letva – veli Ivek-

-Daj mu zravnaj beciklin – predloži Francek.

I tako su se neko vrijeme zabavljali sa susjedom koji je“ malo slučajno“ skrenuo u grabu da se odmori prije nastavka dugog putovanja do kuće.

Djevojčice su se samo isčuđavale i pogledavale.

Nitko nije primijetio da Martin nije s njima.

Kako su ga mogli zaboraviti u onoj strašnoj, mračnoj pelnici?

Svojim prestrašenim očima gledao je oko sebe još uvijek skriven čekajući da ga pronađu.

Pitao se ima li ovdje barem malo svjetla koje bi ga izbavilo iz zatočeništva.

Ohrabrio se i počeo lagano tapkati po mraku te rukama dodirivati hladne, hrapave bačve.

-Hej ljudi, gdje ste!? – zvao je zauzeto društvo.

-Otvorite vrata, ništa ne vidim! – uzalud je galamio.

Preostalo mu je, nažalost, osloniti se na svoju sposobnost snalaženja u mračnom i nepoznatom prostoru