Na dan kada sam umrla....napokon sam shvatila što mi don Huan i Castaneda cijelo vrijeme govore – piši..kad si dobro – piši, kada si loše – iako samo misliš da si loše, i opet piši, kad očekuješ – piši, kad imaš pitanje – piši, kad tražiš – piši, kada se želiš nekome zahvaliti – piši! Možda ne voliš govoriti ili pisati, no ako si u tome dobra, i imaš smisla, čini to.. Čini ono u čemu si dobar i za što imaš smisla - za sebe..a možda pomogneš i drugima!
Djelic jednog "mog pisanja" - https://www.magicus.info/.../danas-je-novi-dan-i-ja-ga...

Ja imam fakat cudna iskustva s ljudima.
Umre mi jedna baka davnih godina. Negdje u srednjoj Posalju mi telegram.
Umre mi dida, s te iste strane, tatine. Znao je, predosjetio. Bio je fer. Bila sam mu vazna. Trazio je da me pozovu. On je onaj prof filozofije o koem nerijetko pišem i pričam, pogotovo kada mi važno kažu da filozofiram. Taman mi pred maturu. Kazem mu da sam filozofiju uzela za maturalnu radnju. Pokloni mi svoje knjige iz filozofije...malo nakon toga ode 

Ode mi i drugi dida. Onaj koji me vodio svuda sa sobom. Onaj koji mi je kucu napravio al su je njegova djeca zatrajala, a od mene se trazilo da se zrtvujem i svoj dar dam za novo zatrajavanje. Jave mi nikako...ne jave. Onda jave da idu . Ja vec pred autom krecem. Onda opet zovu da kazu nista...onda me traze da nisam - ja. Znala sam. Kao i sve, svaki put, pa i sad. A moja Nany...o da. Prolazila je...voljela silno, sve  Voljela nas je, bezuvjetno davala svakome.

Nedam im da mi serviraju price iako ih osjecam. Mrzi ih sto ne podrzavam jad i jal.

Umre mi otac, jave mi mailom, a za dan ispracaja jer je tada jos zivuci stric vrlo hrabro sve preuzeo na sebe kaze: pisat ce ti u jutarnjem...

Umrem ja. Jave mi sutra dan uz gomilu traceva i zamjeranja, nepravdi dok su ih sami iste cinili, zaboravili na koji dan...sam umrla.

Cudan je zivot, jos cudnija smrt.

"Savjet? Nemam savjet. Prestanite težiti i počnite pisati. Ako pišete, vi ste pisac. Piši kao da si prokleti osuđenik na smrt, a guverner je izvan zemlje i nemaš šanse za pomilovanje. Piši kao da se držiš ruba litice, bijelih zglobova, na svom posljednjem dahu, i imaš samo jednu zadnju stvar za reći, kao da si ptica koja leti iznad nas i možeš vidjeti sve, i molim te, zaboga, reci nam nešto što će nas spasiti od nas samih.

Duboko udahni i reci nam svoju najdublju, najmračniju tajnu, kako bismo mogli znati da nismo sami.

Piši kao da imaš poruku od kralja. Ili nemoj. Tko zna, možda si jedan od sretnika koji ne mora." - Alan Watts

Morana Elena
Na dan sv. Valentina 2022.

Kad je moj otac umro, potpuno sam napustivsi grad i razno razne ucviljene nis koristi koristoljubljive udavace, moja majka odrasla, preudana zena, nekad i sama ucviljena, kao i ostatak njene familije smatrala je da ne trebam podrsku i nemaju zasto sa mnom na ispracaj jer s mojim ocem moja majka odavno nema nista. Nekako su zaboravili da se ne suosjeca s mrtvima, vec zivima. Ok. Nije bilo lako znat da sam nista al' sam nakon par godina borbe da budem nesto i napokon nadjem svoje mjesto u toj familiji shvatila da tog mjesta nema, isplakala se i otisla. Na njihov prag moja noga tesko kroci i uredno ponizena i posramljena odlazim.

Jucer je otisao njihov jedan drag, od moje bake, i mamine mame brat. Njegova supruga, stota po redu, vrlo slična mnogim drugim koje nedaju svoje kceri i sinove drugim stotima ili stotama, dobila je vikendicu, pola kuce i na sluzbenu obavijest o smrti nekako zaboravila na familiju. Ljuti su ovi moji...mozda i tuzni. Kukaju mi nesto...a ja Morana, srca odavno kamena. Ne briga me. Sto rec' sem zbog bake mi i pok.dide koji si brinuli za mene, i kod istog vodili, zapravo svuda me sa sobom vodili, didi Ivi pozeljet mirno more.

Neka mu dusa put Svjetlosti ode tamo gdje sama bira, gdje ce pronaci svoju radost i mir.

Dragi dida Ivo, ako kakvu poruku trebam primit, otvorena sam, primam. Ionako smo te moja Kimi, Lucky i ja sa vranama jucer ujutro ispratili, svo troje u konekciji s dusama, neznajuci na ovoj razini da si ti taj koji nam san na oci neda.

Tuzna sam odlaze pomalo oni koji bi uvijek nasli za mene kakvo mjesto.

R.I.P. Ivo Rebic

P.S.. otišao je na kontrolu u tu čudnu ustanovu...obaviti pretrage. Nije se vratio. Dok živi mrze sebe, ja se zahvaljujem njegovoj duši, hrabrosti, snazi, u nadi da mu tijelo nisu držali u boli i agoniji...

Preozbiljno shvacamo stvari, ljude, situacije, u prekratkom vremenu bivanja ovdje. Ne stignes se ni okrenut. Malo te. ima, jedan treptaj i vise te nema.Nista im ne vjerujem, jer znam da je zivot drugo. Znam da je zivot radost. Znam da je zivot lagan. Znam da je zivot cvijet. Znam da je zivot leptirov let. Znam i da je zivot vjecan, vjecan.

Preozbiljno shvacamo ljude. Kopamo po njima, prekopavamo po zivima, zakopavamo one koji vise nisu zivi. Nosimo jedni druge na ledjima sipajuci otrov tezine i gorak okus u ustima redom po svima drugima, ne obaziruci se na te i takve, drzeci i dalje tudji teret na ramenima potpuno nesvjesni da taj teret nije nas, kao i da drugj nisu odgovorni za njega.

Volimo ljude uvijek uz gomilu izgovorenih i jos vise presucenih uvjeta. Cekamo da odu, da sav gnjev, razocarenje, ne ispunjene uvjete izbacimo iz sebe.

Nedavno mi je netko rekao, nesto vezano za moju na pola ispisanu knjigu: pisi, sad pisi, dok si ziva, jer mrtve se ne dira imas li sto kome reci, reci dok je ziv. Daj priliku i sebi i njima. Mrtog pusti da u miru pociva. Pozeli li se vratit, nemoj ga dirat. Daj mu da ima, osjeti, zna i spozna ono sto prije nije. U svakom slucaju daj mu mira. Zivima se obracaj....

Preskocim par redova pa nastavim.

Tugu izrazavamo ljutnjom, ljutnju nagradjujemo aplauzom, dok i mi i ljubav iscezava, nestaje, odlazi i prolazi, a da ni ne osjetimo.Slusam muskarce, pa slusam zene. Jedni na druge istim oruzjem, ne razumijevanjem samih sebe, ne prihvacajuci vlastite rane u potrazi za nekim tko ce ih prepoznat ali i presutit, sakrivajuci vlastitu ranjivost kao zmija noge, jedva docekavsi reci: znala sam, svi su takvi. I onaj i ona, i onaj prije, i ona kasnije. A onda...zivot prodje. Nemamo kome izrazit zahvalnost. Nemamo kome zapalit svijecu. Nema je tko zapalit nama. Ostaje praznina i blijeda virtualna uspomena. Ostaje neka tudja borba u nistavilu i prolaznosti, jednog ipak vjecnog zivota...

Morana Elena 13.2.2022., Zgb.

Gdje bih ja bila da mi nije mog znanja, sjajnih zvijezda i zvjezdica, duhovnosti, alternative... pisale bi zvijezde o danu kada sam umrla.

Ljudi dragi. Pojma nemate što svjesnost, duh, duša, bit, bitak, bivanje stvarno jest! 

Svima na mom putu Namaste.

I za kraj ovog ciklusa...mojoj Nany

Ipak, neiscjeljeni dio mene bit ce uvijek s mojom Nany. Nisu mi javili, nisam ni ja njima. Bile smo zajedno u trenucima mojih malih smrti....https://wp.me/p2Yi3c-Kq