Pred hramom vlastite duše, prvi puta zastajem...

Oklijevam otvoriti vrata..

Iza mene vjetar raznosi suhe latice ruža, koje je dijete u meni sakupljalo, ne bi li postelju vječnog počinka prekrilo, čekajući konačni poljubac probuđenja...

Pred vratima moga svetohraništa, igraju se neka tuđa djeca, ne vidjevši moj pogled, moje zjene, koje kaplju biserima iz svih pobacanih školjki, čije ljušture na obali opet...

Sakupljaju razdragana djeca...

Koliko djece...

Gdje se skrilo ono moje čedo, ono moje dijete u meni, koje tražim u svim razigranim pokretima, svim iskričavim osmjesima, ovdje, pred vratima moje duše, a ni jedno dijete...nije moje...

Izlječih ga.. Prihvatih ga ranjenog, smrznutog, odbačenog...kosicu uljepljenu od suza, oprala sam mu, polijevajući ga vodom sa izvora moje nade..

Lice garavo, obrisala sam mirisnim rupčićima, koje mi davno Otac ostavio, da mi se nađu, kada talog svijeta i čemer laži prekrije moje biće..

Moje dijete, moje dijete u meni, sakriva se od mene..

Za tren sam ga pustila, da pokuša odrasti, pa neka mi se vrati..

Možda ima drugačiji lik, drugačiji osmjeh, jer..Kada odrastamo, neumitno se mijenjamo...

Tražim moje čedo, znam da ću ga naći, jer...

Bez njega, moja duša će ostati zarobljena ovdje, u ovim sferama gdje

vjetrovi hladni ne dopuštaju suncu da zagrije snove...

Je li itko vidio moje čedo?

Samo eho mi se vraća...

I tek poneki glas, koji se gubi u svoj toj vrevi i žamoru, pred hramom moje duše, u kojeg se ne usudim ući..

Zašto?

Možda je dijete negdje zarobljeno, negdje, tako lijepo i čisto, odvedeno, pa nekom i nečemu, iz ljubavi žrtvovano?

Ne.. U mom hramu ne postoji žrtva, samo tihi krik pristanka, samo tihi odaziv radosti, kada istinska ljubav zove..

Zato...

Otvaram ipak vrata:

I gle:

Moje dijete, zagrljeno, sa drugim djetetom, kruh iz tabernakula kuša..

Sa dušom duše moje, sluša napjeve korova anđela, i zaneseno, zaboravilo mi se vratiti, kad sam ga zvala..

Neka ga...

Tu, među zidovima moga odabira, u zagrljaju drugog dijela mene, može biti sigurno..

A ja, mogu opet mirno koračati, i nove cvjetne latice sakupljati...