1. MUKA ZBOG GROŽĐA

 

        U ludo prometnoj gradskoj žili, jedan je čovjek uspio sačuvati nešto malo vrta pred kućom. Da bi se zaštitio od neljudske strke, a i da bi ubrao pokoji grozd, zasadio je u vrtu lozu. Rukosad se lijepo primio uz trsje; čovjek je kasnije postavio stupove i gvozdene prečke da bi načinio sjenicu. Revno je okopavao lozu, tepao joj, čistio ju od nametnika, i čokoti su uzvraćali grozdovima. Taman kad se spremao na berbu, primijetio je da je te noći netko od drskih prolaznika dobrano opustošio njegov mali vinograd.

        Bilo bi mu lakše da su provalili u kuću i odnijeli televizor, hladnjak, i tomu sično. Srce ga je boljelo za grožđem, te se umalo nije razbolio. Onda je počeo razmišljati kako zaštititi preostale grozdove, koji su taman dospijevali za berbu. Prva mu misao bijaše mirtvoračka: namislio je istaknuti natpis “molim, ne brati grožđe”. Tako je i učinio – prikvačio je svoj miroljubivi natpis ispisan velikim crvenim slovima. Te je noći bdio do ponoći, a onda je zaspao ispod samoga natpisa. Ujutro se probudio ukočenih udova, i utvrdio da je obrano još prilično grožđa, i da je mali vinograd izgažen bahatim cipelama.

        “Oh Bože”! jaukao je jadnik kršeći ruke. “Kakvi su ovo ljudi, kakav je ovo svijet”?!

Grozničavo je razmišljao kako obraniti svoje bespomoćno grožđe. Kad je pogledao u svoj uljudni natpis, našao je izbrisano ono “ne”, tako da je poruka sada glasila “molim brati grožđe”. On strgne natpis i podere ga, i još ga zgazi nogama. Prolaznici su ga u čudu gledali.

        Kako je odmicao dan, tako je čovjek sve bjesomučnnije smišljao što i kako protiv grozdokradica. Pozove jednoga susjeda, vrsnoga majstora za kućne koještarije.

        “Možeš li mi napraviti pravu, lovačku stupicu”? pitao ga je.

        Majstor ga pogleda, misleći da nije dobro čuo.

        “Stupicu? A za koju životinju? Za lisicu? Za zeca? Ili za vuka”?

        “Ne, za čovjeka”.

        Sad se majstor lecnuo.

        “Kako za čovjeka?! Pa ne ideš valjda u lov na čovjeka”?!

        “Upravo to. Da ti ne objašnjavam...”

        “No dobro. Ali to će te stajati koliko i jedan dobar hladnjak”.

        “Neka”.

        “Hm. Stupicu ti mogu napraviti za tjedan dana”.

        “Ne može. Ja stupicu trebam večeras”.

        “Večeras?! Nešto je s tobom, dragi, u vrtlo velikom neredu...”

        “Što, zar ne možeš večeras”?

        “Pa... Ako platiš“.

        “Platit ću”.

        “Stajat će te koliko i jedan dobar televizor. Isplata odmah”.

        “U redu. Samo ti večeras donesi stupicu”.

        Grozdoljubac uđe u kuću, i uzrujan zovne telefonom jednoga čovjeka, koji se bavio posuđivanjem novca uz velike kamate. Reče mu da treba toliko, koliko stoji hladnjak i televizor – ne kakva god roba, već prvorazredna. Lihvar dođe, zaište vlasničke papire od kuće, i čovjek potpiše da svojom nepokretnom imovinom jamči povrat novca. Sve u svemu, uvečer, kad je došao majstor sa stupicom, čovjek mu isplati traženu svotu. Majstor vješto smjesti stupicu među lozino lišće, i ode smijuckajući se ljudskoj ludosti.

        Uzgajatelj grožđa te se večeri osjećao svečano, kao samuraj prije bitke. Smjesti svoj naslonjač kraj otvorena prozora, i čekaše noćnoga zlodjelnika. Mjesec je sjao izrazito srebreno, sve je bilo preliveno njegovim svjetlom, mogle su se čitati novine, mogao se igrati šah, moglo se plesti i vesti. Ali u neko doba toga srebra, čovjek je ipak zaspao. Kad se ujutro probudio, utvrdio je da je opet netko obrao grožđe, a da je u stupici ostala muška cipela žute boje.

        Nesretnik je zadobio živčani slom.

        Poslije podne opet je pozvao istoga lihvara, zaiskao novaca, pozvao istoga majstora, zatražio da se oko vrta podigne vrlo visoka ograda sa šiljcima. Čovjek je zaklinjao majstora da se to izvede do noći, ma koliko stajalo, inače će, zaprijetio je, dobiti srčani udar, baciti se pod tramvaj, ili se politi benzinom i spaliti. Unezvjeri se majstor, upregne još jednoga majstora, ovaj još jednoga, i do mraka oni uspješe postaviti ogradu.

        Te noći prvi puta nije bilo krađe. Iako su na trsju preostala još samo dva grozda, čovjeku je prvi puta laknulo.

        Poslije je morao prodati kuću.

 

        Malo i mnogo često zamjenjuju mjesta.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)