Starenje nije posao za cmizdravce…

(S. King »Nesanica«)

Nedavno sam u parku promatrala dvoje starijih ljudi. Bakica i djedica su se držali za ruke i šetali na škrtom siječanjskom suncu, zavijeni u tople šalove i glava usko priljubljenih. Nešto su potiho razgovarali, a potom se smijali, dok je njihov smijeh zvonio poput tisuću rasutih bisera. Iako znam da nije pristojno zuriti u ljude, ipak nisam mogla odmaknuti pogled od prizora koji me je duboko ganuo. Hodala sam polako izza njih, praveći se da i sama šetam i promatram razigranu djecu na inače, u ovo doba godine, opustjelom travnjaku. Osjećala sam se pomalo voajerski, ali njihov usklađen starački korak i očigledna ljubav koja ih je obavijala i zračila posvuda oko njih, nisu mi dozvolili da budem lijepo odgojena i pristojna osoba, te da nastavim svojim putem.
Nekoliko metara dalje od nas brzim je koracima prolazio jedan par od svojih možda dvadesetak godina. Mladić je glasno vikao, djevojka je plakala i nešto mu pokušavala objasniti.

Ubrzo su se njihovi razgibani i glasni obrisi udaljili i nestali na horizontu, dok sam ja i dalje potpuno hipnotizirana promatrala par ispred sebe. Usporili su korak i zaputili se prema drvenoj klupici uz jezero, zamoreni šetnjom i vjerovatno željni malo odmora. Djedica je skinuo jaknu sa sebe i ostavši tek u debelom, šarenom džemperu, položio svoju jaknu preko klupe, kako bi ona mogla sjesti. Pritom su se oboje obješenjački smijali, poput para mladih tinejdžera. Sjela je na klupicu i tada ga sa zahvalnošću poljubila na smežuran, starački obraz s kojega je iskrio par začuđujuće mladenački sjajnih očiju. Sjeo je pored nje i obgrlio njena zgurena i sitna ramen želeći je ugrijati. Okretala sam se oko sebe, pogledom tražeći slobodnu klupicu, no nije je bilo… Djedica je opazio moj pogled i rekao:

»Dođite, sjednite tu kraj nas. Ima dovoljno mjesta za sve. Zar ne, Ana?«

Osjetila sam kako mi crvenilo obliva lice i bila posramljena zbog onog što radim, te rekla:

»Ne bih vam željela smetati. Potražit ću neku drugu klupu. Hvala vam!«

No, bakica se tome oštro usprotivila i pomakla se još bliže k djedici, praveći mi mjesto pored sebe. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da prihvatim njihovu ponudu i sjednem. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, a onda više nisam mogla izdržati, te sam zapitala:

»Oprostite, ne bih željela biti nametljiva, ali promatram vas već neko vrijeme i vidim koliko se volite… to je danas tako rijetko. Kako vam uspijeva nakon tolikih godina?«

Sa strahom u očima sam očekivala odaziv na moje indiskretno pitanje, ali moj strah je bio nepotreban. Oboje su se nasmijali i još čvršće zagrlili, nježno gledajući jedno drugoga. A onda se bakica okrenula prema meni i rekla:

» Nema tu nikakve tajne. Kada smo se vjenčali bilo nam je samo 16. godina. Bili smo mladi i zaljubljeni, jedno drugome bili smo neophodni kao što je čovjeku neophodan zrak da bi preživio. Kada smo bili stari 20 godina, shvatili smo da i previše zraka može ugušiti čovjeka, jer pluća mogu primiti samo određenu količinu zraka, a sve ostalo je previše. Tada smo počeli učiti, kako jedno drugom pružiti ponekad malo prostora za samoću, kako bismo se s još više radosti vraćali u naše zajedničke prostore! I mislili smo da je time naše učenje završilo. No, još uvijek smo mislili, kako smo jedno drugome dovoljni i da nam ništa na ovom svijetu više nije potrebno osim naše ljubavi. No, život nas je naučio da tome nije tako. Da bi dvoje ljudi živjeli u harmoniji jedno s drugim, prvo moraju naučiti živjeti svatko sam sa sobom. To je ujedno bila najteža zadaća.

Kada smo to shvatili, poželjeli smo imati djecu. Kada se rodila naša kćerkica, u početku smo imali sve manje vremena jedno za drugoga, a sve više naše pažnje i vremena tražilo je naše dijete. Tako smo se naučili dijeliti svoju ljubav i svoje vrijeme. Nakon nekog vremena smo shvatili, da zapravo ništa ne dijelimo, nego da se s djetetom količina naše ljubavi podvojila, a ne razdijelila. Tada smo poželjeli imati još jedno djete i rodio nam se sin. Ljubav nije nešto što se može potrošiti poput sapuna za ruke. Naprotiv, više je njeguješ, više raste…
Onda su došli naši unuci… imamo ih četvero i svi do jednoga su već predivni mladi ljudi. Možete izračunati koliko se puta naša ljubav pomnožila…«

Šutjela sam, duboko pod dojmom onoga što mi je ispričala, još uvijek prepuna pitanja, nespremna da ih izgovorim. Nakon nekog vremena sam podigla glavu i shvatila da me oboje radoznalo gledaju. Tada se je oglasio djedica:

»Vidim, da vas još nešto muči. Slobodno pitajte, nas dvoje nemamo nikakvih tajni, a i rado smo u društvu mladih ljudi. Znate, mladost je kao vino, nešto od njegovog bukea uvijek prijeđe i na onog koji pije.

Konačno sam se ohrabrila i pitala:

» Pa, jeste li se ikada svađali? Kako ste se nosili s problemima?«

» O, da, kako da ne! Pa, u svakoj se vezi ljudi ponekad posvađaju. To je neizbježno, jer nije dvoje zaljubljenih ljudi jedna duša, kako neki vole tvrditi, nego su to dvije duše koje uče živjeti zajedno! Kada bismo se posvađali, oboje smo za trenutak zastali i pogledali jedno drugog kroz njegove oči i tek kada bismo vidjeli što onaj drugi misli i osjeća, nastavili smo razgovor. Tako bismo svaku svađu prekinuli još na samom početku. Naučili smo da svatko ima svoju istinu. Naučili smo da nikada ne odemo na spavanje posvađani. Naučili smo biti zahvalni na tome što imamo jedno drugog i što smo različiti. Zamislite kako bi dosadan bio život kada bismo se uvijek i u svemu slagali.

Naučili smo da je čarobna riječ KOMPROMIS odmah izza ljubavi, ili bolje rečeno, sastavni dio ljubavi; njen kamen temeljac. Kada kuća ima dobre i čvrste temelje, ne morate se bojati da će se srušiti pod naletom vjetra. Možda oluja i odnese crijep s krova, ali kuća ostaje… Tako i nas dvoje…Uložili smo sve svoje znanje i dobru volju u izgradnju čvstrih temelja; povremeno pokrpamo poneki crijep ili manju ogrebotinu na fasadi, ali kuća je i dalje tu za nas da nam pruža utočište. Možda se i sruši jednog dana, kada odemo Ana i ja – ali tada to više neće biti važno. Važno je da nas grije sada dok smo ovdje.«

Rekavši to, ustali su i uz pozdrav, zagrljeni, nastavili svoju šetnju pored jezera…a ja… ja sam ostala sjediti, trudeći se da izdajnička kapljica na uglu mojih trepavica ne sklizne niz moje lice.

I tada sam se sjetila riječi Stephena Kinga : Starenje nije posao za cmizdravce… brzom kretnjom sam obrisala malu, kristalnu suzu i s osmjehom na licu mahnula u pozdrav simpatičnom paru. U sebi sam im poželjela da što duže uživaju u svom domu čvrstih temelja, a kad jednog dana ipak napuste ovu našu dimenziju, neka ih u njihovom novom domu obgrle nebo i anđeli!!!!