Tog je jutra čovjek kao i uvijek ustao u sedam ujutro.

Kao i svakog jutra, odvukao je svoje papuče do kupaonice, nakon tuširanja obrijao se i namirisao.

Odjenuo se po modi, kao što je i bio njegov običaj, i spustio  se do vrata po svoju poštu.

Tu je naišao na prvo iznenađenje toga dana: nije bilo pisama!

Posljednjih se godina njegova prepiska povećala i bila je važan čimbenik njegova kontakta sa svijetom.

Malo neraspoložen zbog vijesti o nedostatku novosti, požurio se sa svojim uobičajenim doručkom od mlijeka i žitarica (kako su preporučivali liječnici) i izašao na ulicu.

Sve je izgledalo kao i uvijek: vozila su po običaju prolazila istim ulicama i proizvodila one iste gradske zvukove na koje se svaki dan žalio.

Prelazeći trg, gotovo se sudario s profesorom Exerom, starim znancem s kojim je običavao satima razgovarati o beskorisnim metafizičkim postavkama.

Pozdravio ga je mahnuvši rukom, ali čini se da ga profesor nije prepoznao.

Zazvao ga je po imenu, ali već se bio udaljio i naš junak je mislio da ga nije čuo.

Dan je loše započeo i činilo se da se pogoršava prijetnjama dosadom koje su lebdjele u njegovoj duši.

Odlučio je vratiti se kući, čitanju i istraživanju, kako bi dočekao pisma koja će sigurno doći, još brojnija kako bi nadoknadila ona koja nije primio prije.

Te noći čovjek nije dobro spavao i probudio se veoma rano.

Sišao je i dok je doručkovao, počeo je viriti kroz prozor očekujući poštarov dolazak.

Napokon ga je vidio kako skreće i srce mu je poskočilo.

Ipak, poštar je prošao ispred njegove kuće a da se nije zaustavio.

Čovjek je izašao i pozvao ga kako bi se uvjerio da nema pisama za njega, a poštar ga je uvjeravao da u njegovoj torbi nema ništa za tu adresu, potvrdio je da u pošti nema nikakva štrajka i da nema problema s raznošenjem pisama po gradu.

Daleko od toga da ga je umirilo, to ga je još više zabrinulo.

Nešto se događalo i morao je doznati o čemu je riječ.

Obukao je jaknu i uputio se kući svoga prijatelja Marija.

Čim je stigao, najavio se kod kućepazitelja i čekao u salonu svoga prijatelja, koji se odmah pojavio.

Sinclair je raširenih ruku krenuo u susret domaćinu, ali ovaj se ograničio na to da ga upita:

"Oprostite, gospodine, mi se poznajemo?"

Čovjek je mislio da je to šala i usiljeno se nasmijao tražeći od ovog drugog da mu natoči piće.

Rezultat je bio katastrofalan: vlasnik kuće pozvao je kućepazitelja  naredio mu da izbaci iz kuće neznanca, koji je u toj situaciji izgubio kontrolu i počeo vikati i vrijeđati dajući snažnom slugi još više razloga da ga grubo izgura na ulicu...

Putem prema kući susreo je susjede, koji su ga ignorirali ili su se prema njemu držali kao da je neznanac.

Jedna mu je misao pala na um: organizirana je urota protiv njega, a on je počinio neku čudnu pogrešku prema tom društvu budući da ga ono sada odbacuje toliko koliko ga je prije nekoliko sati cijenilo.

Ipak, ma koliko razmišljao, nije se mogao sjetiti nikakva događaja koji je mogao biti shvaćen kao uvreda, a još manje nekakva događaja u koji bi bio uvučen čitav grad.

Tijekom iduća dva dana ostao je kod kuće očekujući poštu koja nije stigla ili žudeći za posjetom nekog prijatelja koji bi, začuđen zbog njegove odsutnosti, pokucao na njegova vrata da se raspita za njega.

Ali ništa se nije dogodilo: nitko se nije približio njegovoj kući.

Spremačica nije došla, i nije se javila, a telefon je prestao raditi.

Ohrabren pokojom čašicom više, pete je noći čovjek odlučio otići u bar gdje se uvijek nalazio s prijateljima kako bi komentirali svakodnevne gluposti.

Čim je ušao, vidio ih je za stolom u kutu koji bi obično izabrali.

Debeli Pajdo pričao je uvijek isti vic i svi su se po običaju smijali.

Čovjek je prišao jednom stolcu i sjeo.

Odmah je zavladala ledena tišina koja je sugerirala koliko je došljak svima nepoželjan.

Junak naše priče više nije mogao izdržati.

"Mogu li znati zašto ste svi takvi prema meni?

Ako sam učinio nešto što vas je uzrujalo, recite mi i završimo već jednom s ovim, ali ne budite takvi prema meni jer ću poludjeti."

Ostali su se pogledali kao da ih to zabavlja, ali i ljuti.

Jedan od njih vrtio je kažiprstom oko sljepoočnice postavljajući došljakovu dijagnozu.

Čovjek je opet zatražio objašnjenje, nakon toga je zamolio objašnjenje i na kraju pao na pod preklinjući da mu objasne zašto mu to čine.

Samo mu se jedan od njih želio obratiti.

"Gospodine, mi vas ne poznajemo, tako da nam ništa niste učinili.

Zapravo i ne znamo tko ste."

Na njegove oči počele su navirati suze, izašao je iz bara te vukao svoje tijelo sve do kuće.

Činilo se kao da mu je svaka noga teška tonu.

Kad je ušao u svoju sobu, bacio se na krevet.

Nije znao kako ni zašto, ali postao je neznanac, nije postojao.

Više ga nije bilo u adresarima njegovih kolega ni u sjećanjima njegovih znanaca, a još manje u osjećajima njegovih prijatelja.

U njegovoj se glavi pojavila misao, poput udarca čekića: pitanje koje su mu drugi postavljali i koje je sam sebi počeo postavljati:

"Tko si ti?"

Je li on doista znao odgovoriti na to pitanje?

Znao je svoje ime, adresu, veličinu svoje košulje, broj svoje osobne iskaznice i još neke druge podatke koji su ga definirali prema drugima.

 Ali izvan svega toga tko je on zapravo, unutra i u dubini duše bio?

Onaj ukus i stavovi, one sklonosti i ideje, jesu li doista bili njegovi?

Ili su bili, kao i mnogo toga, pokušaj da ne iznevjeri one koji su očekivali da bude ono što jest?

Nešto mu je postalo jasno: to što je neznanac oslobađa ga obveze da bude nešto određeno.

Bilo kako bilo, ništa se ne bi promijenilo u reakcijama drugih prema njemu.

Prvi put u nekoliko posljednjih dana otkrio je nešto što ga je smirilo: to ga stavlja u situaciju koja mu omogućuje da se ponaša kako želi, ne tražeći odobravanje svih oko sebe.

Duboko je udahnuo i osjetio kao da mu novi zrak ulazi u pluća.

Shvatio je da njegovim žilama teče krv, osjetio je otkucaje svoga srca i iznenadio se da, prvi put, ne podrhtava.

Sada je napokon znao da je sam, da je to oduvijek bio, da ima samo sebe i sada se mogao smijati ili plakati.

.. Ali zbog sebe, a ne zbog drugih.

Sada je napokon znao:

Njegovo postojanje ne ovisi o drugima.

Otkrio je da je morao ostati sam kako bi se mogao suočiti sa samim sobom...

Mirno je zaspao dubokim snom i sanjao prelijepe snove.

Probudio se u deset ujutro otkrivajući da jedna sunčana zraka u to doba ulazi kroz prozor i predivno obasjava njegovu sobu.

Nije se okupao nego je sišao stubama pjevušeći neku pjesmu koju nikad nije čuo i našao je nešto pred vratima: golemu količinu pisama naslovljenih na njega.

Spremačica je bila u kuhinji i pozdravila ga kao da se ništa nije dogodilo.

A navečer u baru činilo se kao da se nitko ne sjeća one čudne noći ludila.

 Barem se nitko nije udostojio uputiti nikakav komentar.

Sve se vratilo u normalu... osim njega, srećom, njega, koji nikad više neće nikoga morati moliti da ga pogleda kako bi znao da je živ, njega, koji nikad više neće morati moliti okolinu da ga definira, njega, koji više nikad neće osjetiti strah od odbacivanja.

Sve je bilo isto, osim što taj čovjek više nikad neće zaboraviti tko je.