Stariji svećenik je uzme na ruke i prenese preko rijeke, te je tamo spusti. Hodali su još tako neko vrijeme, dok mlađi nije upitao starijega:
"Razmišljam i nije mi jasno. Mi svećenici ne bismo se trebali približavati ženama, a ti si ipak onu ženu nosio na rukama. kako to može biti?"

 
Stariji ga dobrohotno pogleda i reče:

"Ja sam tu ženu ostavio na obali, a ti je još uvijek nosiš sa sobom."

***

Test Tri sita

U staroj Grčkoj je Sokrat bio poznat po tome, da je veoma visoko cijenio znanje. Jednog dana je veliki filozof sreo poznanika, koji mu je rekao:»Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?«
»Samo trenutak«, zaustavio ga je Sokrat. »Prije no što mi bilo što kažeš, želio bih da napraviš kratak test. Ime mu je test Tri sita.«
»Test Tri sita?«
»Tako je«, nastavi Sokrat. »Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da razmisliš o tome što mi želiš reći i propustiš svoje riječi kroz posebna sita. Zato se i zove Test tri sita.«
»Prvo sito je sito istine. Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati, istina?«
»Ne«, odgovori čovjek, »U stvari, upravo sam čuo i …«
»U redu«, reče Sokrat, »Dakle, ne znaš sigurno je li to istina ili nije. Probajmo s drugim sitom. Sitom dobrote. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?«
»Ne, upravo suprotno…«
»Znači tako« nastavi Sokrat, »želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina. No, još uvijek možeš napraviti test, na raspolaganju ti je još jedno sito. Sito upotrebljivosti. Da li će mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijtelju?«
»U stvari, ne…«
»Dakle« zaključio je Sokrat, »Ukoliko mi želiš ispričati nešto, za što ne znaš da li je istinito, nije dobro niti korisno, zašto bi mi uopće morao išta ispričati?«

***

Život i smrt

Jednom je Nesredin bio raspoložen za mudrovanja i stao je glasno razmišljati:
»Život ili smrt – tko zna što je što?«
Njegova žena koja je nešto radila u kuhinji, ga je čula i rekla mu:
»Svi vi muškarci ste isti – posve nepraktični. Pa svi znaju, da je čovjek mrtav tada kada mu se ukoče udovi i postanu hladni.«
Nesredina je zaprepastila ženina praktična mudrost.
Kada je jednog zimskog dana bio vani na snijegu, osjetio je da su mu ruke i noge otrple i otvrdnule.
»Očito sam sada mrtav, bez svake dileme.« je pomislio. Nato ga je prošla druga misao: » A kako onda hodao naokolo, ako sam mrtav? Morao bih leći na tlo poput svih mrtvih.«
I učinio je tako.
Sat vremena nakon toga mimo je naišla skupina putnika i našli su Nesredina kako leži u snijegu pored ceste. Počeli su se prepirati, je li živ ili mrtav. Nesredin je iz svega srca želio zavapiti: »Budale, zar ne vidite da sam mrtav? Zar ne vidite, da su mi ruke i noge otvrdnule i postale hladne?«
No, sjetio se da mrtvi ljudi ne smiju govoriti, pa je zadržao jezik za zubima. Prolaznici su se naposlijetku odlučili, da je Nesredin mrtav.Naprtili su ga na ramena, da ga odnesu na groblje i pokopaju. Nisu još dugo hodali, kada su dospjeli do raskršća, kada se među njima ponovo začela prepirka, ovaj puta o tome, koja cesta vodi do groblja. Nesredin se je jedva suzdržavao, koliko se je mogao, ali naposlijetku se više nije mogao kontrolirati, te je rekao:
» Gospodo, dozvolite, put koji vodi do groblja je na vaši lijevi strani. Znam, da se od mrtvih ne očekuje da govore, ali sam prekršio pravilo samo ovaj put i garantiram vam, da više neću prozboriti ni riječi.«


Pouka:
Kada se istina sudari sa onim u što ljudi vjeruju, istina izvuće kraći kraj.

***

Nekoć davno je naišlo strašno nevrijeme i kako je kiša padala, tako je riječica sve teže držala vodu u svom koritu, i na kraju posustala. Podivljala voda počela je poplavljati maleno selo. Isprva je voda dosezala samo do koljena i spasioci su prolazili čamcima i evakuirali stanovnike. Prolazeći kraj male crkvice pozvali su svećenika da se popne na čamac, što je ovaj odbio s riječima: Vi spašavajte narod, mene će Bpg spasiti.
Kada je voda naišla do polovice crkve, ponovo pozvaše svećenika da se popne na čamac, što je ovaj odbio s istim riječima.
Voda je već dopirala do zvonika gdje je svećenik potražio utočište, kada su ga spasioci treći puta pozvali, da se spusti u čamac, jer mu je to posljednja prilika, što je ovaj i po treći puta odbio s riječima: Vi spašavajte narod, mene će Bog spasiti.
U svojoj prevelikoj vjeri ostao je na zvoniku i na kraju ga je voda progutala.
Kada se susreo s Bogom, razočaran ga je upitao:

- Bože, bio sam tvoj vjerni službenik i vjerovao sam ti da ćeš me spasiti. Kako si mogao dozvoliti da potonem?

Bog prolista knjigu i zbunjen se obrati svećeniku:

"Ovdje lijepo piše da sam ti tri puta poslao čamac, a ti si odbio ući!"

***

Stara Hinudistička legenda kaže, da su nekad davno živjeli ljudi bogovi. Međutim, oni su svoje moći zloupotrebljavali do te mjere, da je Brahma, bog svih bogova, odlučio da im oduzme moći i sakrije ih negdje, gdje ih nikada ne bi mogli naći.
Preostalo je još pronaći pravo mjesto za sakrivanje moći i sreće.
Skupila sa manja skupina bogova koja se latila problema. Predlagali su:
»Zašto ne bismo pokopali ljudsku moć u zemlju?«
I Brahma im je odgovorio:
»Ne, ljudi bi kopali tražeći moć i sreću jako duboko i ubrzo bi ih našli.«
Bogovi su rekli:
»Pošaljimo, dakle, ljudsku moć i sreću u dubinu oceana.«
Brahma im je opet odgovorio:
»Prije ili kasnije ljudi će pretražiti dno oceana i posve sigurno ih naći i izvući na površinu.«
Tako su mali bogovi došli do zaključka, kako niti zemlja niti more nisu prostori, koji bi mogli sačuvati božje moći od ljudi i shvatili su da ne znaju kamo ih sakriti.

U tom trenutku Brahma sretan uzviknu:

» Ovako ćemo napraviti s ljudskim moćima i srećom! Sakrit ćemo ih duboko u njima samima, jer to je jedino mjesto gdje ljudi neće tražiti!«

Od tada pa sve do danas, sudeći po legendi, ljudi su pretražili cijeli svijet, istraživali, penjali se i padali, ronili i kopali tražeći nešto – SREĆU KOJU CIJELO VRIJEME IMAJU U SEBI!

(uglavnom stiglo mailom)