43. MRGODNIK

 

        Na okrajku sela stanovao je jedan natmuren čovjek. Nitko mu nije valjao, ništa mu nije bilo po ćudi.

        “Ima li itko koga voliš“? pitali su ga.

        “Da, ima. To, naravno, niste vi. To je Divni Stranac”.

        “Pa gdje ti je On”?

        “Doći će. Kad dođe, nitko od vas, pijanica i zlohotnika, neće Mu smjeti prići. Vi po vas dan smišljate kako biste napakostili jedni drugima. Zbog takvih zemlja postaje jalova”.

        Poslije ovakvih riječi ljudi bi odlazili, neki pokunjeni, neki nasrđeni. Oni pokunjeni bi se i pokajali, pa bi tu i tamo učinili kakvo dobro djelce, tu i tamo bi odustali od svađe u kući ili u krčmi, tu i tamo bi okrenuli gluho uho glasinama. Oni zlosrdni još bi se više razgoropadili. A mrgodnik je ostajao jednako natmuren.

        Jednoga je dana sišao na seoski zdenac s buretom. Na zdencu toga časa ne bijaše nikoga.

        “Baš dobro da ne moram udisati isti zrak s onim zaludnicima”, mislio je, spuštajući vjedro u bunar. Kad je stao izvlačiti puno vjedro, osjetio je još jednu ruku pomoćnicu. Okrenuo se, spreman odapeti kakvu nelijepu riječ put vlasnika ruke, kad ugleda pred sobom blago, nasmiješeno lice Divnoga Stranca. Strančeve su oči plivale u bojama mora i livada. Namrštenik padne na koljena.

        “Tebe sam čekao. Tebe jedinoga volim”, prošapće.

        “Mene se ne može voljeti bez Mojih zaludnika”, vedro će Stranac. 

        Mrgdnik se zapanji.

        “Ali... ali kako ih voljeti? Piju, svađaju se, zluradi su jedni drugima... Oni stalno krše Tvoj nauk, Gospodine. Kako ih takve voljeti”?

        “Moj je glavni nauk: voljeti. Voljeti ne jednoga, voljeti ne neke, nego voljeti. Što misliš, dakle, kršiš li ti Moj glavni nauk”?

Čovjek je zanijemio. Potom izmucao:

“Kršim...”

“A što misliš, volim li te Ja unatoč tomu što ga kršiš“?

 

        Nema sumnje, rekoše i sumnjičavci.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)