Kad si dobro razmislim, dolazim do zaključka, da se cijeli život zapravo odvija između mrdanja i laprdanja..

Ne izdvajam ja sebe iz tog miljea..Samo analiziram..

Ili se volimo mrdati ili laprdati..

Ima li nešto između ta dva kraja?

Netko kaže- bez mrdanja, nema laprdanja..

A ja kažem da ima.. Treba osjetiti trenutak kada shvatiš da ne treba baš uvijek govoriti, silovati se riječima, samo da nešto izgovoriš..Kada to učiniš,nažalost, sam sebe osuđuješ i imenuješ..I postaješ laprdator bez premca..

Treba osjetiti trenutak kada će prestati svaki poriv u tebi, svako gurkanje i bockanje u rebra, koje ti naređuje: "govori!! moraš govoriti!! Ti si laprdator!!!

Kada se svemu lijepo odupremo, duboko udahnemo, i uključimo tišinu..

Koja nas uči više od svega što su nas drugi pokušali naučiti..

Tada laprdanje podvije rep, i bježeći, ostavi prostor za malo riječi, ali koje puno govore..

I obogaćuju...

Puno riječi na gomili često ništa neće reći..Neki će prevrtati po toj gomili, kao siromasi po kontejnerima, tražeći nešto vrijedno, ali uzalud..

Zato treba njegovati izričaj bez laprdanja.. Kratko, sažeto, i jasno..

A mrdanje?

Neka bude...

I u trenutku najveće tišine, dešava se mrdanje..Ali ne i laprdanje..