Kako pijanka odmiče, sve smo više glasniji, sve se češće  netko prodere iz tko zna kakvog razloga, a smijeh je posebna priča! Odjekuje i kad treba i kad ne treba! Pijani smijeh, znam, ali ništa manje zbog toga poželjan, opuštajući. Smijeh prijateljstva. I radosti druženja.

   Nalazimo se u kući Ivanovoj, koja je smještena  na najljepšem  mogućem položaju, malo dalje od mora koje, za vrijeme dana u kojima vlada nemilosrdno-ledena bura, koja šalje slane pozdrave prema kući, pa mu svake godine iznova moramo dolaziti u pomoć: sve prozore i sva vrata, koji gledaju prema moru, moramo osvježiti, istrugati, premazati bojom. Ne smeta nam to, nikome: naprotiv, radujemo se tome! To su dani zezanja, kad udaramo po pivu i vinu, a u mislima se pripremamo za ljeto, lov na žene, besane noći, lude pijanke...

   Svi smo mladi, najstariji među nama je Ivan, ima trideset, a mi ostali zaostajemo godinu ili dvije: izuzetak je Ante, koji ima dvadeset i sedam, zaostaje tri godine i upravo mi on najviše zaokuplja pažnju. Nekako mi se čini da je najviše pijan, ali nije to ona tupa sreća pijanca koji se bezbrižno, nakon dobra jela, opija u društvu prijatelja. Ovo je neka druga vrst pijanstva, meni nepoznata, strana i moram priznati, pomalo me strah takvog pijanstva. Čim sam to pomislio, u mislima odmahujem rukom: nije to u redu! Gajim predrasude prema mladiću kojeg jedva poznajem, jer njega, za razliku od svih ostalih, vidim večeras tek drugi put. Ante je Ivanov rođak, sin mu majčine sestre, tetke, ali nisam siguran, a i nije me briga.

   Pijemo, poslije obilne večere u čast Ivana. Naš se prijatelj ženi, osniva obitelj i ovo je oproštajna pijanka: poslije nje, za njega, Ivana, nastupa miran život. Tako barem on tvrdi. Jučer mi je, dok smo pili u kafiću, samo nas dvojica, bez ostalih pajdaša, rekao:

   - Bilo je dosta, Vlado, a mislim da ćeš se i ti složiti sa time! Pijančevali smo zajedno, plovili zajedno i došlo je vrijeme da se smirim, razumiješ?

   Klimnuo sam i ispio čašu, radoznalo ga gledajući: budući suprug, velika nepoznanica.

   - Što ti čekaš? - upitao me, postavši svjestan da ne želim ništa reći. - Zar ne možeš naći onu pravu?

   - Nema prave, Ivane! - odgovorio sam. - Ne za mene!

   - Naići ćeš i ti na minu, koja će sva ta tvoja uvjerenja odnijeti u vjetar.

   To je bilo jučer, još nisam naišao na pravu, a sumnjam i da hoću. Da budem iskren, ni ne želim. Volim život kakav živim. Volim i ovu ludu pijanku, koja se, evo, već pretače u slijedeći dan: ponoć je upravo prošla.

   Veliki zidni sat otkucava ponoć i upravo u tom trenutku Ante, zatetura i umalo ne poljubi pod.

   - Lakše malo, momče! - dobaci mu Ivan. - Uspori tempo: duga je noć pred nama!

   Mi se ostali smijemo. Sve nam je smiješno i pijano uživamo u tome. Ali Anti nije smiješno.

   - Što se kesite? - pita on razdraženo, polako, nastojeći hodati ravno, prilazi velikom stolu, na kojem poput vojnika stoje u pravilnim redovima poslagane boce. Presijavaju se duginim bojama.

   Žare, moj i Ivanov prijatelj od najranijeg djetinjstva, prilazi razdraženom Anti i umirujućom mu gestom stavlja ruku na rame. Smiješi mu se prijazno, umirujuće. Žare Mirotvorac, zovemo ga: oduvijek je bio on taj koji je gasio rasplamsale strasti našeg društva.

   - Idemo nas dvojica popiti nešto žestokog zajedno - reče mirnim glasom, koji se često pokazao kao vrlo uspješan. Ali ne i ovog puta.

   - Odjebi! - odbrusi mu Ante. - Nisam beba! Mogu se brinuti za samog sebe! Dokazao sam to u ratu!

   - Jebeš rat! - raspoloženo reče Žare Mirotvorac. - Ovdje smo da se veselimo, a ne sjećamo rata!

   - Tako je to sa vama, koji niste mrdnuli prstom, dok su drugi ginuli! - zareži Ante, odmičući se od stola i dalje od Mirotvorca, kao da Žare smrdi. - Ja sam bio tamo i vidio sam ono što vi ne možete ni zamisliti! Vidio sam!

   - Umiri se - kaže mu Ivan, tiho, mirno.

   - Da se umirim? - podrugljivo škiljeći pita Ante. Ispija čašu i odlaže je na stol. - Čitav dan gledam vas zajebante kako se veselite, dok oni koji su vam to omogućili pate.

   - O čemu, jebem mu, govoriš? - pita Ivan razdraženo: sluti da je ova večer izgubljena, raspoloženje polako nestaje, a to mu nije drago; mnogo je truda uložio u ovu večer.

   - Ne zna o čemu govorim! - viče Ante, podižući ruke u vis, kao da priziva nebo za svjedoka. - Govorim o Gotovini, glupane jedan! O njemu govorim! Izdali ste ga!

   - Daj, ne tupi - umorno reče Ivan: mi ostali šutimo, ukočili smo se u raznim položajima, onako kako nas je početak prepirke zatekao. - Znam da si bio u ratu sa nepunih sedamnaest godina! Znam da ti nije bilo lako! Ali nismo se okupili zbog rata, nego moje momačke večeri. Zato se umiri i dozvoli da pijemo u miru. Rat je iza nas!

   - Mir! - posprdno kaže Ante: oči mu sad već pakosno sjaje. - Mir vam je neprekidno na jeziku! Ali ni prstom niste mrdnuli da bi ga imali. Najmlađi sam među vama , a jedini sam bio u ratu! Zašto nitko od vas nije bio u ratu?

   - Nisu nas zvali!

   - Nisu ni mene! - urliče Ante.

   Gledam ih i želim otići: dosta mi je pića, dosta mi je svađe, dosta mi je podvojenosti društva, dosta mi je svega! Želim samoću. Želim mir. Što je nemoguće pronaći u ovoj strastima rastrzanoj okolini. I zato se radujem pozivu za ukrcaj: bar na neko vrijeme imati ću mir! Proturječno je sve to: među svojima nemam mira, a među strancima imam. Proturječno i žalosno. Zašto je tako? I dokle će biti tako? Ivan je u pravu, rat je iza nas, ispred nas se otvara mir. Barem bi trebalo biti tako, ali počinjem sumnjati. A to nije dobro: sumnja nagriza, hrani nezadovoljstvo. A nezadovoljstvo…

   - Odlazim! - kažem glasno i svi se okreću prema meni. - Mislim da je ovo kraj momačke večeri. Najbolje je da se svi pokupimo u krpe i razbistrimo glave.

   - Napuštaš bojišnicu? . posprdno me upita Ante.

   - Ne napuštam ja ništa, samo mirno odlazim - kažem mirno: ne želim mu pružiti priliku za svađu.

   - Jebeni dezerteri! - kaže otrovno Ante, pa ponavlja sa zlobnim uživanjem: - Svi ste vi jebeni dezerteri!

   - Sad je dosta! - oštro kaže Ivan, prilazi odlučno svom rođaku i ni malo ne oklijevajući, opali mu dva zvučna šamara. - Ili se ponašaj kao čovjek, ili odlazi! Biraj!

   Ante ukočeno stoji, drhti, bijes raste u njemu, raste, ali ga on uspijeva kontrolirati. Lijepo primjećujem kako uspijeva zavladati svojim strastima i ponovo mu se vraća razum. Ali je u njegovim očima nešto što mi se nikako ne dopada. Pitam se, vide li to i ostali, jer svi gledaju napeto u njega i čekaju njegov odgovor.

   - Neka bude kako hoćeš - reče mirno, ali mu glas malo podrhtava. - Odlazim, ovdje i onako nisam ni trebao doći.

   - Tu si u pravu - reče mu Ivan, prateći ga do izlaznih vrata. - Pogriješio sam što sam te pozvao.

   - Zabavljajte se kad možete - dobacuje nam Ante, odlazeći u noć, tihu, zvjezdanu i hladnu. - To vam je i onako jedino važno u vašim smiješnim životima!

   Ivan zatvara vrata za svojim rođakom i okreće se prema nama: Davor i brat mu Goran, stoje u sredini sobe sa čašama u ruci, tupog izraza na licima, crvenim od popijena pića. U kutu, malo iza njih, nalazi se Mirko, koji pridržava Janka, koji je, čini se, sve ovo previše emotivno doživio. Ja stojim pored stola i sipam si još jedno piće: potrebno mi je. Pored mene Žare istresa konjak: lice mu malo blijedo. Polako se smirujem, sad kad je staro i dobro poznato društvo na okupu: ostali smo mi, sedmorica nerazdruživih. Družimo se i prijateljujemo od dana dječjeg vrtića, a neki i još ranije i nikad, baš nikad nije došlo do ozbiljnije prepirke između nas. A sad ovo! Svi smo uzrujani, napeti i Ivan, pažljivi domaćin, to primjećuje.

   - Odjebite glupana - kaže nam odlučno i rukom nas poziva da pristupimo svi stolu i poslužimo se pićem. - Izvinite što sam ga pozvao! Kreten jebeni! Ali neće nam on pokvariti ovu noć! Ispijte!

   Svi ispijamo i meškoljimo se, atmosfera postaje opuštenija, prijatnija i prvi sramežljivi osmjesi nam izbijaju na zažarena lica. Svi nestrpljivo palimo cigarete: već uhodani klišej. Razbijanje napetosti. Ispijamo još jednu rundu, uz već pripadajuće komentare. Tu i tamo, nekome se iz grla izvije smijeh: sad kad je već čitava ta mučna situacija iza nas, nalazimo u njoj i poneki smiješni moment.

   - Jeste li mu samo vidjeli ono luđačko kolutanje očiju? - pita Mirko cerekajući se.

   - I mucao je u svom bijesu - primjećuje pijano i sasvim neistinito Janko, koji je toliko pijan, da ga brat mu Mirko i dalje čvrsto drži, dok Janko jedino čašu čvrsto drži: ostalo ga ni ne zanima!

   Na tu očito pretjeranu neistinitost, koja opet i nije laž, svi prasnemo u ludi i pijani i raskalašeni i emocijama nabijeni smijeh, smijeh koji nam trese tijela, tjera suze na oči. Tjeramo napetost, nelagodnost.

   I u tom, za nas tako slatkom trenutku, u prostoriju iznenada nahrupi hladan ponoćni zrak, a sa njime Ante. U desnoj, već ispruženoj mu ruci, pištolj! Odmah, bez riječi, počinje pucati! Prvi pada Ivan, vičući nešto nerazumljivo, za njim Mirko, koji tako pušta sasvim izgubljenog u piću Janka, koji, suprotno zdravom razumu, ili razumu uopće, mirno kreće prema napadaču. Kao u magli vidim kako Ante puca prema njemu, ali Janko mirno prilazi i dalje, kao da ga se to ne tiče. Ne mari za zujeće metke, mirno i uporno prilazi pucaču. Pištolj počinje iznenada škljocati na prazno, nema više one nesnosne buke, samo oštar vonj baruta. Janko grabi Antinu ruku u kojoj je prazan pištolj, izvrće je pijanom snagom, lomi je u ramenu, Ante urla, urla...

   - Voliš patnju, evo ti je! - reži Janko i udara ga otetim pištoljem po glavi: krv brizga, slijeva se niz Antino čelo.

   Dolazim k sebi, priskačem Janku, grlim ga i blago mu oduzimam pištolj. Ante pada na ulaštene parkete, crvena mu krv lije po njima, gusta, tamna. U isto vrijeme Žare prilazi telefonu, prvo zove Hitnu, zatim policiju.

 

   Dva dana poslije, u subotu, svi smo prisutni na Ivanovom vjenčanju, dotjerani, trijezni. Ivanu je rame u bijelom povezu, trokutastoj marami, koja lijepo odudara od crnog i svečanog odijela: tu ga pogodio metak, bezopasno, ali bolno prošavši mu kroz rame ne oštetivši kosti.

   Malo iza, po strani, stoji Mirko i oslanja se na štap: metak mu prošao kroz lijevo bedro, zato se onako i srušio. Mi nepovrijeđeni, Žare, Janko, braća Davor i Goran i ja, gledamo se nasmijano.

   Nema rođaka Ante. Spava u zatvorskoj bolnici, jer Janko, koji danas nije popio ni kap alkohola, slomio mu ruku na tri dijela.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.