.........sve je puno objesti samosvijesti....sebicnosti pohlepe.....al tako kako je...samo katastrofa zblizava ljude....nazalost idemo prema njoj....ledenjaci se tope,.cekamo placu da bi isli u nedjeljni shoping...dizemo krediti nazalost prisiljeni smo gledat sebe...drzavnici kupuje satove dok ja samo kukam i cekam tu placu da si kupim nesto....neznam....svak gleda sebe....sve ima svoje kako i zasto....moramo se uzdignit iznad lekcija... historia est magistra vitae hocemo li ikad naucit...ma ne drugi nego ja...da ja buden primjer...prvo sebi...svijetlo...onda svijetlo pali druga svijetla...samo ja mogu bit promjena...a ja sebican pohlepan i lijen....govorim kontra politicara koji se bave o bmw-ima o skupim zahodima samo da uveseljavaju puk....na moj muk...lako postajem plijen....i jos se zalim da mije neko drugi kriv....neznam...da zapjevam...Čobane vrati se ovce tvoje nemogu bez tebe....pasi ovce moje pasi....kad cu smoc i nac sange i hrabrosti da povjerujem da budem....bojim se samo onoga sto zamisljam kad razmisljam a ne onoga sto jest...molim Te samo za cisto i hrabro srce i miran i bistar um...dosadila mije ova uloga i ploca....dvorska luda ne zeli bit car...vec instrument...kanal...ljubavi mira razumijevanja...Djelovanja.......    

Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude gusti mrak.

Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.
  readykul   

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.

Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!

Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj klas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...

Zar nije zlatan i bogat i jedar...   da li je dovoljan broj 334...ili mozda neki drugi....koji to broj bi trebao bit bas taj broj...nema tog broja...ni u proslosti ni u buducnosti....sad je uvijek...