Tijekom života čovjek često bude ranjen i ranjavan; zbog nedostatka ili gubitka ljubavi, krize u obitelji ili braku, neprestane utrke za novcem, raznih vrsta ovisnosti i mnogih drugih stvari. Kao posljedica toga u čovjeku nastane jedan duboki lom, koji vodi do depresije, auto-agresije, čak i samoubilačkih misli. Kao tijelo i psiha čine jednu cjelinu i međusobno utječu jedno na drugo, patnja ne utječe samo na psihičko zdravlje, već i na fizičko. A opet, bolest sama po sebi negativno utječe na psihu.

Dok sam bila jako mlada (u teenager-skim godinama), često bi mi govorili „stvarnost je okrutna“. – „Stvarno? A zašto ti misliš da ja to ne vidim sama?“, pitala bi buntovnica u meni. Isti ti ljudi koji su se baš i trudili da u cijeloj paleti boja vidim samo sivu i crnu, pokušali su mi prodati svoju verziju pakla, tj. života. Obzirom na okolnosti u kojima sam tada „živjela“ svoj život, bilo mi je teško i (po)vjerovati da bi mogle postojati i neke druge, svjetlije boje. 

Osjećala sam se kao izgubljena i napuštena duša koja nije znala što znači i kakav je osjećaj biti voljena. Lutala sam kroz gustu maglu svog života uz osjećaj potpune odbačenosti  i unutarnje nevrijednosti. Umjesto topline i zagrljaja, koje sam toliko trebala da se osjećam sigurno i potrebno, dobivala sam jedino šamarčine, bukvalno i metaforički. Sa 15 godina već sam imala dva čira i odlazila bih iz bolnice sa paketićem od 80 tableta po koje bih se povremeno vraćala. Nisam se više mogla nositi/boriti sa svojim mrakom, pa sam odlučila da više ne želim živjeti „jer je život okrutan i nema smisla“. Ipak, nakon neuspješnog pokušaja oduzimanja svog života, shvatila sam da sam time bila nepravedna i sebična. Ne osuđujem ljude koji su se ubili, to je trenutak slabosti i nemoći... samo, danas mi to više ne bi palo na pamet, jer sam naučila da i „duga mračna noć“

Duše ima neku svoju svijetlu pozadinu, čak i ako ju tada nigdje ne vidimo. Jedna pjesma kaže „Whether you fall – means nothing at all. It's whether you get up“. Nije teško pasti na dno, teško je isplivati na površinu, pogotovo ako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj u tome. Rekli su mi „stvarnost je okrutna“. Znate što? I don't buy it anymore! Moja volja = moja stvarnost. Nitko me više ne može uvjeriti u drugačije. Stvarnost se od na razlikuje po tome što se u nju uvijek vraćamo kad se probudimo.

Nekad je ljepše u zemlji snova, jer tamo je sve drugačije. Nekad se baš ta stvarnost čini kao „noćna mora“ iz koje se želimo probuditi. U odnosu na snove čovjek ima uporište – to je ta stvarnost u koju će se vratiti kad otvori svoje oči. A, u odnosu na što je onda nerealna sama stvarnost? Ne moramo doslovno umrijeti da bismo se ponovno rodili (probudili) i počeli ispočetka, u nekoj novoj stvarnosti. Ako život nema smisla, treba ga u nečemu naći. Svatko za sebe.

Time što su mi uskraćivali ljubav, zapravo su mi pomagali da shvatim i da spoznam što je to ljubav i koliko mi ona znači. U svom tom „besmislu života“, kroz niz negativnih i bolnih scenarija, da nisam prošla kroz taj veliki mrak, ne bih nikada našla sebe, spoznala svoju snagu i misiju. Zato im hvala. Danas napokon vidim sve boje, koje nisam mogla vidjeti u onoj magli. Danas cijenim život i ne gledam ga kao kaznu i mukotrpan posao koji treba zvršiti, nego kao dar i priliku da pomognem sebi i drugima koji se nađu na mom Putu.  Time što sam svom životu pružila šansu, naučila sam puno vrijednih lekcija, između ostalog, naučila sam zagrliti sam život kakav god on ponekad bio.