" Nije li najljepše umrijeti s voljenom osobom?!?

  Umrijeti sa samim sobom? "

Bog je stvorio ljude. Ljude koji neprestano igraju svoju ulogu života, slijede scenarij i kreću se po točno ucrtanim linijama djelovanja. Ali mene je Bog na ovaj svijet bacio kao glumca bez uloge, kao osobu koja improvizira svoj život.

Uvijek sam se bojala samoće.

Pa još i sad ne mogu sasvim prihvatiti činjenicu da sam sama, potpuno sama na svijetu.

Uvijek sam se pitala zašto? Bože, zašto? Zašto si stvorio tako prokleto usamljeno biće? Bože, zašto si stvorio najusamljenijeg čovjeka? O, Bože, zašto, zašto si me stvorio?

Ovo je priča o meni. Mojoj samoći. Mojoj praznini i tišini koja me okružuje.

Uvijek sam vjerovala da tamo negdje mora postojati netko tko mene traži, na mene čeka kao i ja tijekom ovog devetnaestogodišnjeg umiranja.

Mislila sam mora postojati netko tko će popuniti tu bezdušnu prazninu, netko radi koga je ona uopće tu; u meni.

Mora postojati netko tko će upotpuniti tu prokletu prazninu koja me tako krvoločno izjeda iznutra, koja me proždire i guši tako snažno da se moje tijelo trza u bolnim grčevima od stida i jada koju je ona uzrokovala.

Mora postojati netko tko živi za mene.

Tko me iščekuje svakim danom, tko čezne za mnom, za svakom česticom mog bića, netko tko čeka da mu se predam sva poput kiše zemlji. Mora postojati netko tko će dugo udisati miris kose moje, dodirivati uvojke i nazvati me dragom, najdražom.

Uvijek sam mislila da mora postojati netko tko će mene voljeti.

I ja sam ga tražila neumorno lutajući, tragajući, iščekujući nemoguće.

Tražila sam ga u postojbinama ptica, krošnji borova, vrtlogu potoka. Tražila među cvijećem i školjkama, tražila u bobicama grožđa.

Tražila sam ga i danju i noću i svakim trenom ove devetnaestogodišnje vječnosti.

I pretražila sam sve potoke i sva mora, sva jezera i rijeke. Prevrnula sva brda i planine i dozivala ga glasom, jaukom, bolom i tišinom. Ali on se nikad nije odazvao mojoj pjesmi i nikad izložio pogledu koji ga je tražio u svakom licu.

Pa gdje li se mogao skriti?

U ljude ograničene vlastitom slikom, i suviše ohole da bi mogli voljeti druge? U ljude koji mrze druge jer mrze sebe?

Nisam ga tražila u savršenstvu, jer ni je li savršenstvo upravo nesavršenstvo? Vidjeti ljepotu tamo gdje ljudi misle da vide nedostatke?!

Ja sam htjela samo pjesmu unutar njega, pjesmu koja mu izvire kroz usta i uši, njegovu pjesmu koja ima stihove da upotpuni ovu melodiju unutar mene.

Svakog jutra čekala sam na istoku ne bi li ugledala sunce svoje sreće, ali ono se nije pojavilo. Samo bi poneka zabljesnula zvijezda, zabljesnula i nestala. Istok je ostao prazan. Sunce se nije rodilo.

Pa, gdje si, još uvijek se pitam? Mogu osjetiti da postojiš negdje radi mene!

Ali gdje? Gdje? Zašto te ne mogu pronaći?

Zašto ova praznina unutar mene mora toliko paliti me iznutra, toliko peći i žariti?

Gdje li si sakrio svoje obraze od mog pogleda? Je si li ih naslonio na cvijeće ili uronio u studene vode jeseni?

Jesen će. Osjećam je više u sebi, nego dok korača prirodom. Znam da je u meni, jer je uvijek tu, truli u meni, izjeda me i mrtvi.

Ali gdje si ti? Moraš biti negdje? Možda u proljeću koje nikad neće procvjetati u ovoj pustinji unutar mene, možda u ljetu koje nikad neće dozrijeti u ovim ledenjacima koji se izdižu u meni?!

Gdje li si? Možda samo u meni, možda samo postojiš u mojim iluzijama i sanjama ti bezimeni čovječe, bez lica i riječi.

Zašto li ne izađeš u stvarnost i postaneš moj dan i noć, moj život i moja smrt? Ali ti ne postojiš, bezimeni čovječe, bez lica i riječi, ti ne postojiš, ti si samo nedosanjani san, neispjevana pjesma, promašeni stihovi i uvelo cvijeće ove pustinje u meni.

Nema krvi u tebi, nema života, ti si samo želja ovog usamljenog putnika koji je želio upotpuniti svoj isprazni put u ulozi glumca koji improvizira život.

Nekad sam mislila da sam te napokon našla. Napokon. Bljesnuo si pred mojim očima. Vidjela sam ono nešto na tvojim obrazima.

Bio si kao meteor, predivan je bio tvoj sjaj. Blještav. Kratak.

Htjela sam te dodirnuti. Dotaći one tvoje obraze, ono tvoje lice koje me dovelo do ushićenja. Htjela sam te primiti na grudi kao majka usnulo dijete. Htjela sam pasti na koljena i ljubiti

Staze kojim ćeš ti proći i prosuti suze i cvijeće pred tvoje korake. Htjela sam strgnuti svu odjeću sa sebe i predati ti se iskrena bez maski i obmana. Htjela sam… htjela toliko toga. Htjela sam te voljeti. Da si mi samo dopustio. Samo si se nasmijao. I zadržao se u mom životu tako kratko. Kao meteor.

Bio si kao zrcalni odraz na vodi, koji sam pokušala dotaknuti i on je nestao. U blještavilu. Nestao je jer su moje ruke bile grube, jer njima sam kopala zemlju ne bi li te poput žednog korijenja našla kao vodu.

Nestao si. I sad sam opet sama i usamljena. I onaj ključ više ničemu ne služi.

Napokon shvaćam da ja volim samo sebe. Da sam previše narcisoidna da bih bila sposobna voljeti druge.

I nije li tako predivno napokon pronaći istinu unutar sebe, napokon ispisati sve te riječi koje me već odavno peku u grlu? Nije li najljepša melodija za moje uši upravo: Ja volim samo sebe? I nije li upravo ono savršeno biće koje sam tako dugo tražila upravo smo druga polovica moje osobnosti, upravo ono moje drugo ja i samo ja? Ja sam on koja je iščekivala samu sebe, ona koja se negdje na putu odrastanja izgubila, da bi se ponovno našla u lucidnom obožavanju samog sebe.

Ja sam ono što sam tražila, ono što mi je nedostajalo i ono što je popunilo ovu bezglasnu prazninu. Ja sam svoje rođenje, odrastanje i smrt. Svoja jedina mržnja i iskonska ljubav.

I zato prezirem ljude koji sebe traže u drugima. Koji kroz druge ostvaruju svoje želje i snove. Prezirem ljude koji preziru samoću, jer ima li što ljepše nego biti uz osobu koja te bezuvjetno i potpuno razumije i samo te ona može uistinu uvijek i zauvijek voljeti.

Ima li što ljepše nego biti uz samog sebe?

Nemam vremena, jer vrijeme je smrt. Nemam vremena za druge, već svo vrijeme i ljubav koju ljudi troše jedni na druge želim pokloniti sebi, jer ne mogu dopustiti da se ponovno izgubim, a izgubila bih se u drugima.

Ja volim svoju samoću, svoju tišinu i mrak. Volim riječi i stihove unutar sebe i svoju pjesmu koja napokon ima svoje note. Ja volim samo sebe i jedino sebe.

I nije li najljepše umrijeti s voljenom osobom?!? Umrijeti sa samim sobom?