Dan je bio sunčan, ljetno dopodne, kao stvoreno za igru i smijeh, krošnje su žmirkale, ptice su pjevkale, sve je bilo spokojno. Tu ljetnu dopodnevnu tišinu prekinula je graja sa ulice. Sjedila sam ispod krošnje svog oraha, čitajući knjigu, i ne pridavajući toj graji veliku pozornost, no kako to nije jenjavalo, morala sam izaći van. Odložila sam knjigu i spremno izašla na ulicu, a i imala sam što vidjeti.

Nekoliko dječaka iz susjedstva stajalo je ispred moje kućice i pored sebe imalo je malu zelenu kanticu oko koje su bili okupljeni gurkajući se međusobno i smijući se. Osjetila sam potrebu da se približim i vidim malo pobliže o čemu je ovdje riječ jer nisam imala dobar predosjećaj.

Zastala sam skamenjena od prizora.''Sadržaj'' te kantice vidjela sam za koji čas ne mogavši vjerovati onome što vidim, jer moje sumnje postale su okrutna slika realnosti. U kantici je bilo četvoro štenadi, po svemu sudeći- tek odvojeni od njihove majke. Sklupčani u tom tjesnacu jedan pored drugog vjerujem da su se tresli kao listići na vjetru, tresli od hladnoga straha koji im je kolao krhkim tjelesima i prerastao u pravu predšasničku groznicu. Naime, iz neke lude ali neopravdane obijesti, pretpostavljam, dječaci su tu štenad uzimali u ruke i kako se sa druge strane uske ceste, koja je bila na kraju našeg sokaka, koji je dalje vodio prema surduku, nalazio najobičniji zid, vrlo grubo zavitlili i bacili o njega, kao da su to neke loptice a ne živa stvorenja!

-Neeee!!!!

Bio je moj jedini uzvik nakon čega sam potrčala prema ovome masakru. Bila sam djevojčica koja u sebi nije imala nikakve indicije očitovanja nasilnosti u svome karakteru, ali ova slika, vjerujte mi, izaziva želju za otvorenim sukobom.

Vidjevši moju odlučnost, kukavički su se razbježali, što bi se reklo: ''Svi junaci nikom ponikoše''.

Alaj su se razbježali, no ja ni najmanje nisam marila za to.

-''Sramota..''- Pomislih u sebi i sa još većom zebnjom u srcu, svrnuh pogled na one majušne loptice. Uzdahnuh i sporim koracima približavahu se nečemu što nisam željela vidjeti, ali sam bila jedina koja je imala priliku reagirati…Nažalost…

Ležali su jedno pored drugoga nikome ni krivi, a ni dužni, četvoro malih štenadi.

Mislila sam da ću se raspuknuti od bijesa, ali bijes je prestao i osjetih ogromnu žalost i snuždenost. Toliko je tanka granica između ta dva osjećaja. Stajala sam par trenutaka kao skamenjena, pitajući se što je nagnalo one dječake na ovaj neopravdani i okrutan postupak?! Ali, ne, nisam mogla naći nijedno suvislo opravdanje za ovaj zločin. Suze su se počele kotrljati niz moje obraze, i imala sam osjećaj da krošnje više ne trepere, nastao je čudnovati muk, ptice se više nisu cvrkutom oglašavale, sve je utihnulo, zastalo…Suze su i dalje nekontrolirano padale…

Sagnula sam se da ih dostojno pokupim u svoje dječje ruke, neki su se tresli(moram ovo reći) slomljene kičme, drugi su ležali na njihovu''sreću''beživotni….Plakala sam. O, Bože, kako sam samo plakala…….

Dok sam ih nosila da ih povijem u bijelu plahtu i dostojno pokopam, stala sam dozivati svog oca. Prestrašen je dotrčao, plašeći se da meni nije što dogodilo. Kad je dotrčao, nisam mu ništa rekla samo je pogledao u moje krvave ruke koje su nježno držale ta mala nedužna stvorenja, a zatim pogledao u mene, tada smo se zajedno rasplakali. Kada smo pomislili da nema nijednoga preživjeloga, na naše najveće čuđenje, jedna se mala kujica još mrdala. Uzeli smo je sa najvećom pažnjom pod svoje okrilje, namjestili u košarici mekani kutak za spavanje, hranili je mlijekom, ali nije htjela mnogo ni jesti, siroče, bila je još u šoku, njenu braću i sestre, ubili su krvnici. Nazvali smo ju imenom koje je odisalo hrabrošću – Lajka.

Nakon dan-dva primijetili smo nešto neobično kod nje. Naime iz njenih čiju su(vjerovali ili ne) izlazili mali crvići. Otac je uzeo pincetu i vadio ih ponaosob. Lajka je još neki kratak period žmirila, ali se je vrlo brzo oporavila, ona je ipak bila naša junakinja. Pružili smo joj ljubav i dom. U početku je imala jedno oko plavo a drugo zeleno, no na kraju je ipak imala oba oka plava kao nepsko prostranstvo.

Igrale smo se svaki dan kada sam došla kući iz škole, šetale smo se šumom(jer kako rekoh onomad moj kućerak je bio odmah do rita). Opravila se i postala član naše porodice.

Učinili smo sve što je u našoj moći da zaboravi na onaj nemili događaj.

Godine su prolazile, Lajka je bila vjeran i pravi prijatelj, kad sam plakala lizala je moje lice i ruke, kada sam se smijala, radosno je lajala i vrtjela se na mjestu ''loveći''svoj kićasti rep, bila je nekako divlja pasmina, ali neobjašnjivo bliska i zahvalna za pruženi topli dom.

Nakon mnogo godina proživljenih zajedničkih trenutaka, Lajka, je u svojoj starosti napustila nas…ali otišla je mirnim i normalnim putem kako i doliči. Nakon nje više nikad nismo imali želju usvojiti novog psića.

 

Ovo nije bila priča o Lajki, ostavljenoj u svemiru, jer je vjerovala onima koji su je izdali, ovo je bila jedna obična priča o mojoj Lajki iz djetinjstva koja zauvijek ostaje u svemiru moje Duše, sačuvana od vječnog zaborava….