sjećam se prvog susreta sa Gogi. ljubav na prvi pogled.
obostrano.
sretneš tog nekoga i odmah znaš da ti je u život došao taj netko jako bitan i da to nije tek onako.
a prijateljstvo se kasnije gradi. ili ne.
susrele smo se davno, prije puno godina kad još smo bile jako mlade.
i od tada smo nerazdvojne.... moja Gogi i ja.
ona se pojavila kao najljepša žena koju sam vidjela ikada prije....
sve je tu u skladu; njena sveukupna ljepota, ljepota njene duše i karaktera i lica i tijela, njena iskrenost i ranjivost, toplina i dobrota koju zrači, njen temperament i svadljivost u trenucima kad se ne slaže s nečim....
na prste mogu nabrojati sve naše zagrljaje svih ovih godina. vezano za situacije u kojima je prijateljski zagrljaj ono jedino što trebaš i možeš dati....
inače nema potrebe da se grlimo ili govorimo jedna drugoj da se volimo. to se osjeti.
zapravo, na neki način, zagrljene smo ovim prostorom naklonosti i okolnostima u koje smo došle životom i sudbinom.... napravile od svega ono najbolje što smo mogle i znale.... svaka na svoj način i nikad jedna protiv druge.
odanost koja traje, osjeća se vrednije od kratkotrajnog grljenja.
Gogi jednostavno svaki put zna što joj je činiti i to dolazi iz srca....
isto to vrijedi i njoj za mene.
nekako se pogodilo da zadnjih 13 godina i radimo skupa.
prijateljstvo se time dodatno nadogradilo.
s druge strane podržano i druženjem naše djece od vrtića.
njen dječak i moja djevojčica, danas odrasli mladi ljudi....
skoro svaki dan smo zajedno na ručku, moja Gogi i ja.... večeru svaka provede sa svojom obitelji.
to je bitno, jako bitno u svim međuljudskim odnosima, a za nas nije sporedna stvar sjediti za istim stolom u isto vrijeme i razgovarati.... bitnije od pitanja tko što jede.
u našem slučaju, to su jedini trenuci u danu kada nalazimo vremena za očiglednu posvećenost jedna drugoj....
drugo nešto su fešte, drugo nešto su zajednički poslovi.... ili odlasci u operu, kazalište, saunu ili što god nešto skupa nas dvije.... ludo smijanje naoko ozbiljnim stvarima....
ali i shvaćanje ozbiljnosti ponekih situacija i onda kada to nitko ne vidi osim nas dvije.
mi vjerujemo da smo zajedno spasile puno života, pomogle mnogim bićima, zajedno pružile mnoge utjehe, ili uz podršku koju ona ima od mene i ja od nje....
mi se ne slažemo uvijek i u svemu, i lako se svadimo u trenu, još lakše pomirimo u slijedećem i to obavezno barem triput godišnje, ali uvijek nakratko i skoro zanemarivo.
živimo živote koji se dosta razlikuju kao što i mi baš nismo nalik jedna drugoj.
operiramo jedna drugu, zašivamo jedna drugoj rane, odstranjujemo madeže, ona meni, ja njoj.... i zabavljamo se pri tome....
razumijemo se često bez riječi, i sve što činimo skupa uglavnom nam dobro ide....
nekad nešto krene naopako. i onda se uozbiljimo na tren, dovedemo stvari u red, pa se zasmijemo opet....
ponekad izgovorimo u glas: čovječe svašta....
i kratko se pogledamo u tišni.... moja Gogi i ja.
bglavac
irida
edin.kecanovic
