Očekujem,čekam,doći će na vrata,širom ih otvoriti i zaurlati:-Što si to napravila? Kako si to mogla? Kako to ne znaš? Krivo ,pogrešno.-  Što god napravim stiže osuda,optužba,okrivljavanje.Nije dobro,glupo,loše,pogrešno,ne valja,ne baš tako.Koji god korak poduzmem, samo naletim na zid i blokadu.A u stvari ja sam sam taj kritičar,on je u meni,progutala sam ga ,u  meni je  internaliziran , slika je  mojih roditelja  .Ja sam kritičar i žrtva kritike istovremeno.Sve se vrti oko super ega - unutrašnjeg kritičara,normi ,zakona,pravila,kazni.Tog   unutarnjeg kritičara ,ja vidim u drugim ljudima Čista projekcija.Svi  oko mene su  superiorni, nadmeni.,kruti ili bar večina,ako ne svi..Stalno se susrećem s njim.Vidim ga svugdje  ,slijedi me kud god krenula.Na poslu,u obitelji,među prijateljima.Nelagoda,strah ,ljutnja,sve su to emocije koje se javljaju u susretu s njim.Nađemo li se oči u oči::tresem se,plašim,bježim.Gdje je on  tu je ljutnja,ogorčenost,tuga,jad,nelagoda,osjećaj bezvrijednosti,nemoći.Kako olabavit? Kako se oslobodit ? Kako izaći iz zatvora,kad taj zatvor sam sama ja?. Kako se pobunit,protiv koga,kad sam sama ja taj tiranin.Kud mogu pobjeći? Na koji kraj svijeta se sakrit?'U koju se mišju rupu uvući? Nema bijega,nemoguć je.Kako pobjeći od same sebe?

Postoje dva izbora.Jedan je trpiti i dalje i biti žrtva i poslušnik tireninu u sebi ili se promjeniti.Kako,što,otkud krenuti? Najednostavniji način bio bi odšarafit si glavu i promjenit je.No kako nismo roboti,već ljudi,morat ću naći neki jednostavniji način rješavanja  tog problema.

Misli,misli,misli,moj su neprijatelj broj jedan.Oslobodit se njih,oslobodila sam sebe.Kako biti bez misli? 'Kako zaustavit cijele filmove koji nastaju u glavi.Cijele priče i knjige u nastavcima.I samo izviru,tek se rješiš jedne,evo javlja se druga.Još negativnija i otrovnija.Kao da izviru iz bunara bez dna.Koliko ih je samo bečeno u taj bunar,koliko sam ih samo upila s majčinim mlijekom,usisala svakim  slušanjem ,preslikala promatranjem,.Kao spužva pokupila sve što mi je došlo na put.

Promatram misao  svaku za sebe.Fuj-neću ovu,bacam je .Vučem drugu-ne neću ni nju.Ko po špagi idu jedna za drugom,svaku osmotrim,stresem se od jeze i bacim je što dalje od sebe.I vučem ,vučem,one samo izlaze iz dubokog i mračnog bunara.Gdje im je kraj? Težak je to posao.Traži vrijeme,strpljivost,upornost i nadu da će doći kraj.Nadu da kad sve istresem,sve počistim,sve dobro operem,sve dovedem na svijetlo dana,da će nestati ko noćne utvare,ko vampiri i šišmiši koji ne vole danje svijetlo.Kad taj teški i mukotrpni posao završi,sunce će obasjat bunar i on više neće biti mračan i pun strašnih tajni.

I odjednom ljudi oko mene postaju blaži,bolji dobročudniji,ljubazniji,veseliji.Više ne procjenjuju,ne traže greške,nisu dominantni i kontrolirajući.Postaje mi dobro s njima.Opuštena sam,smijem se,vedra sam i vesela,bezbrižna.Sve postaje moguće,sve je rješivo,sve se mijenja,sve sjaji i blista..Život je lijep,živjeti je dobro,sreća je tu.