Svakom je poklonjena mogućnost da gradi svoj svemir, za sebe prvo, a onda da ga preuređuje za možebitne posjetioce iz drugih svemira, ili nepozvane goste, ako portal svemira nije zatvoren..

Mi zaboravljamo da smo bogovi za sebe, i kreiramo i vizualiziramo, i ponekad zaboravljamo, da je sve to samo jedna vrsta učenja kroz igru, dok ne postanemo dovoljno odgovorni, da stvorimo savršen planet, kao živu replikaciju još savršenijeg Srca Kreatora, koji nas bezgranično strpljivo prati u našem rastu, i čeka naš radosni ushit, kada dođemo do njegove dubine ljubavi..

Mnogi zaboravljaju da ništa nije nepromjenjljivo, i vazda ozbiljno shvaćaju svaku fazu građenja svoga svemira. Čak previše ozbiljno..

I nameću tu tešku ozbiljnost, gušeći sponatanost božjeg nadahnuća u nama..

U mom svemiru nema konačne točke, koja govori o završetku..

Bezgranična ljubav samo može rasti, nikad zastajati ili se umanjivati.

U mom svemiru, ne postoji strah..

Od svakog pojavnog oblika koji se predstavlja kao Gospodar nekoga ili nečega.

Moj svemir ne trpi istjerivanja i protjerivanja, bježanje od spodoba, koje neko klasificira kao vojnike tame ili svjetla.

U mom svemiru ne postoje demoni, postoje samo bezgranične mogućnosti za učenje..

I prihvaćanje tih mogućnosti, koje koristim za još veći uspon ka Onom koji mi se smiješi širokim osmjehom vječnog djeteta.

Moj svemir pun je zaljubljenika, koji su odavno zaboravili na sve moguće podjele: podjele na crno i bijelo, podjele na muško i žensko, podjele na više i niže, podjele na ljudsko i neljudsko...

U mom svemiru sve je spojeno u Jedno... Klasificiranja su ostala negdje u nekim limbovima, koje opet nazivamo nečijim svemirom, ali moj svemir nije takav..

U mom svemiru grijeh ne postoji, nego samo kristalno čista ravnoteža, i ja, kao onaj, koji neprestano pokušava održati tu ravnotežu.

U mom svemiru, Bog se odavno spustio sa visina, i samnom se valja u blatu, stvarajući samnom kuglice baš od tog blata, igrajući se buduće vizije mog željenog stvorenog planeta..

Moj svemir ne trpi zidove i ograničenja, i ne poznaje ništa, što se ljubavlju ne naziva..

Jer, sve se zapravo svodi na konačnicu, koja završava savršenošću..

Ja se još igram, i učeći stvaram..

I ne pada mi na pamet da nekoga ubjeđujem da je moj svemir jedini ispravan i stvaran, i jedini svemir u kojem ima života..

Tama je dobrodošla, jer shvaća da je rodila svjetlo..

To dvoje, u mom svemiru odavno živi zajedno..

I još nešto u mom svemiru postoji:

Beskrajna želja da nježnost i milosrđe caruju kroz svaku nit duše..

Mislim da je to poveznica sa svim malim i velikim svemirima oko mene.

Zapravo, spoznajem da nema malog i velikog. Samo ono jedno i jedino, najveće Jest, koje uvijek briše baš te razlike...

 

:  http://www.youtube.com/watch?v=beioZyX0nw8