.....bilo je lijepo pisat.,copy pastetat....moje pisanje zavrsava.,al kad pogledam nista nije ni bilo napisano....ja i magicus...magicus i ja....svi smo mi magicus.......lipo je to...kad pogledam bolje.,ako se ista promijenilo.,prominila se slika..stvarno mi izgleda da manje snjezi da je signal nekako bolji...odnosno frekvencije vibracije su uvik bile tu.,samo sta mi se pari da san sad antene malo bolje okrenia.,onako bez ocekivanja spontano...dok san trazia signal posto poto i dalje su bile smetnje...onda san jednog dana reka sta bude bice i na prvi pogled onako ravnodusno pustia sve...cim nesto dopustis odma prihvatis i odma otpustis.,nije li to predivno....cist nevin jednostavan....a magicus moj....nema niceg da se se svati nema niceg da se dohvati...nemoze se duhom traziti duh....veliki zagrljaj svima....sjaj odsjaj.......

Iznad oblaka i plavom beskraju
tvoje oči vidim, Kristinko,
moje misli starim vlakom putuju
do tvog srca, do tvog osmijeha.

Tu u vrtu raste isti bijeli cvijet,
miriše na tebe, Kristinko,
svi smo otišli u neki drugi svijet,
među nama bezbroj godina.

Ispod prozora još čujem isti glas,
zove tvoje ime, Kristinko,
ali sada tamo više nema nas,
ostala su samo sjećanja.

Prve tajne, prve nježne ljubavi,
sve to dijelili smo, Kristinko,
mi smo isto htjeli, isto voljeli,
mi smo bili dio jednog sna.

Samo uspomene kao vreli trag,
prijateljstva davnih, Kristinko,
tko je srcu jednom bio tako drag
nikada se ne zaboravlja.

Ova pjesma našu priču čuva sad,
u njoj mi smo vječni, Kristinko,
s pjesmom svak je opet barem na čas mlad,
zapjevaj je s nama, Kristinko....

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi kaže: Miruj! U smrti se sniva...