Uvijek se sa radošću sjećam mog bivšeg šefa klinike. Bio je moj mentor jedan dugi niz godina. Sve što sam naučila od njega duboko se urezalo u moje pamćenje.

Bio je čovjek( i još uvijek jeste), velikog kapaciteta, ne samo na području neurologije već i na području  povijesti, geografije, filozofije , literature,muzike i umjetnosti uopće.

Dugi razgovori sa njim prije vizite kao i rasprave u toku nje, otvarali su mi svakodnevno neke nove horizonte. Nikada mu nije bilo teško sa jednakom strpljivošću objašnjavati i po nekoliko puta na ista pitanja, i ako je trebalo, čak i plastično prikazati.

Svaki čovjek koji je na bilo koji način došao u kontakt s njime, bio on sa titulom ili čovjek sa sela bez nekog velikog obrazovanja,imao je svu njegovu pažnju i dužno poštovanje.

Svojim izgledom ničim nije isticao svoje znanje i status, ali onim čim je zračio sasvim se sigurno može nazvati pozitivna karma. Nikada nije nosio odjelo i ulaštene cipele, ali usprkos toga moglo se vidjeti da je gospodin u svakom smislu riječi.

Često je puta subotom dolazio na naš odjel i sudjelovao u samoj njezi bolesnika neustručavajući se raditi i one najprljavije poslove. Znao je reči da još uvijek mora puno toga naučiti i da je to dragocijeno iskustvo koje mu pomaže da neke stvari sagleda i sa nekog drugog ugla. Postavljao je puno pitanja, dovodeći nas ponekad u zabunu ili pak je i sam bio zbunjen dobivenim odgovorom.

Čovjek, kao i mi svi ostali, imao je svoje strasti, a najveća od njih bila mu  je muzika. Svirao je čelo u jednom poznatom orkestru i to mu je bila jedna od omiljenih tema u kojoj se znao izgubiti.

Znajući da sam i ja veliki ljubitelj muzike, prije svega klasične,u detalje je pričao o nekom djelu,o anegdotama vezanim za nastup,  zaboravljajući pritom na onaj dio slušaća kojem to i nije bila neka važna i zanimljiva tema.

U takvim situacijama , teško je bilo prekinuti ga, ne zato jer je on bio naš nadređeni, već zbog toga što je svojim opisivanjem bio poput debele knjige neisrcnog vokabolara izričaja kojim smo i svi mi prisutni punili svoju  riznicu. U svoju je priču bio unesen sa tolikim žarom i ljubavi, povezujući pritom i razne kulture i povijesne događaje koje je vrlo vješto znao u nju  utkati.

Jednom je prilikom taj razgovor potrajao duže od jednog sata. Već sam polako osjećala nervozu jer trebalo je dati iscrpni izvještaj o svakom pojedinom pacijentu iz svake disipline koja je bila nazočna, a bilo je 26 pacijenata. To je trebalo oduzeti slijedećih dva sata , a mene je čekalo još puno drugog neobavljenog posla.

Od nervoze, počela sam olovkom praviti krugove po papiru ,nebi li mu na taj način dala do znanja da je vrijeme promijeniti temu i usredotočiti se na onu  zbog koje smo se i sastali.

Koliko je bio dobar promatrač i kako njegovom oku ništa nije moglo izbjeći, usprkos njegovom opširnom izlaganju, uvijek me je iznova znalo iznenaditi.

Stavio je ruku na moju, sasvim mirno i sa smješkom i rekao:" Hvala vam na strpljivom slušanju. Sada je red na meni da se promjenim ulogu. Pričajte!"

"Seanse "sa takvim uvodom uvijek su ostavljale neki poseban dojam na nas i mi smo zaraženi njegovim  žarom pričali o našim opažanjima na pacijentima, kao da pričamo o muzici. I znali smo se i mi u tome izgubiti.

No, za razliku od nas, on nikada nije pogledao na sat ili pokazao nervozu, već pozorno i do kraja slušao.

Svaki puta kad se nađem u sličnoj situaciji, kad je moje strpljenje slušaoca pri kraju, ili kad više nemam snage objašnjavati, sjetim se njega i njegove bezgranične strpljivosti i entuzijazma da nas  nauči,  ne samo ono vezano za naš posao, već ono puno bitnije, o onom što nas okružuje. I o nama samima.

Bio je i ostat će mi uzor čovjeka , koji je svako svoje stečeno iskustvo i znanje sa radošću podijelio sa nama i time  moja zvijezda vodilja u pedagoškom radu sa učenicima.