Moj mali prinče...
Tek si napunio svoje srce
zlaćanim udahom ljubavi
na planeti svojoj maloj
koju si toliko želio dotaknuti,
a već te ponovo dozivaju
suze i jecaji pokidanih bajki
u kojima ljudi ne žele biti djeca
a djeca žele biti sve
samo ne ljudi...
Pogledaj...dođi, maleni...
prsten zlatni oko moje duše
svijen
bačen je iz dlana
kojeg sam poljupcem
željela dotaknuti...
Svjetionik koji sam slijedila
sada je smješten samo
u malenu sobicu nečijeg srca
a pučina
prepuna hridi
ne dočekuje više
druge brodove...
Svjetlo samo još u malenoj
svjetiljci tinja
dok ja uzalud sanjam
o predivnom osvjetljenom nebu
kojeg sam gledala...
Alisa u meni
čudesno se bori
sa bezdanom rastočenog vremena
i odbačenim ljuskama
nečijeg sna
koji joj je obećan
pa onda ponovo
k sebi uzet...
Ne...ne predajem se i ne žalim...
Moj mali prinče...Osmijeh koji me je
milovao, pretvorio se u tišinu..
Oči koje su me pratile,
sada se skrivaju, prestrašene,
jer...svoju bajku su završile...
Moja je prevaziđena...
Ali...ja i dalje imam svoj Avalon, i tebe,
mali prinče moje duše...Vidi, maleni,
pogledaj...Mala lisica se pretvara u slavuja, želi pjevati, želi te zagrliti, iako je drugi sa podsmjehom gledaju..
Kažu..nije ni lisica, ni ptica..A želi stvoriti pjev...
A moja bajka spaja nemogućnost
i mogućnost, bezgraničje ljubavi sa bezgraničjem još veće ljubavi...
I kad ostanem sama, opet mi ostaješ ti,
mali moj...Tebe jedinog mogu povesti
na čarobnom jednorogu kroz labirint i trnje ljudske samosvijesti, koja zaboravlja da je san stvarnost, a život...san..