I mogla bih napisati knjigu o magijskom učenju, jer susrela sam istinskog maga, ali ne bi imalo smisla. Moj brat Karlos Kastanjeda opisao je već gubljenje samovažnosti kao suštinu svakog magijskog učenja, namam što dodati. Mogla bih napisati knjigu o introspekciji, snazi molitve i požrtvovnosti jer učila sam od istinskog sveca, ali Sv Franjo Asiški, Sv Ivan od Križa i mnogi drugi svojim su životima rekli mnogo više nego što ja to mogu. Mogla bih vam govoriti beskrajno dugo o najluđem učitelju, onom koji poznaje Istinu i izgara u Ljubavi, onom koji živi iskrenost srca i prihvaća sve što mu Život pruža, vedro i bez pogovora... Ali napisavši Tibetanskog božanskog luđaka, preduhitrili su me i uistinu ne bi imalo smisla.

Pisat ću, dakle, o onom što jedino donekle poznajem- svom ženskom rascijepljenom i podijeljenom srcu. Jer Istinu ne vidim, voljeti ne znam, Boga ne poznajem, svog učitelja ne razumijem, ali pišem ove redove u nadi kako će ono ubrzo zacijeliti. I neka sve napisano bude molitva Tebi, Oče, i da su me bar lažovi lažnog štovanja znali naučiti da te, poput Isusa, nazivam tatom. ti razumiješ moju gorčinu bolje nego što ja razumijem ogorčeni plač svog djeteta i ne zamjeraš mi, kao ni njima, jer ne znam bolje. Nudim ti svoj život i svoje srce, razbijeno i razvučeno na mnoge strane željama mojim i onih koji misle da me posjeduju.

Misle da znaju kojim putem će do sreće i da u rukama drže ključ kojim će na kraju puta otključati vrata, obmanuti, ne vide da im je u jednoj ruci omča, a u drugoj bič. Pokoravajući se njima, pokoravam se Tebi, isprva teško, sada već lakše i njihove želje postaju mojima, a ja sluga, Tebi pokorna, ali ne i spram gluposti ljudske ponizna jer ponizujem se samo Jednom, Misteriju Života, Tebi u meni. I učim mnogo toga, a ne mijenjam se pritom već uviđam kako se vraćam onome što sam uvijek bila, a što sam kao maleno dijete bolje poznavala nego sada. I sretni su moj suprug i moja djeca jer nikada me neće imati, i nesretni i sretni, a ipak tako blagoslovljeni.

Naučit će kako se ništa i nikog ne može imati. U istinskom siromaštvu postat će gospodari i sluge, potpuni, cjeloviti, od bolesti svijeta izliječeni. I često je žalosno moje rascijepljeno i podijeljeno srce jer ne mogu im dati uvijek ono što žele, nije mi dano da im dam. I htjela bih im reći Istinu, a ne mogu jer Joj ne znam opisa. Napipavam Je u mraku, udišem Joj miris i nazirem sjaj. Nema riječi da Je izreku, ni učenja koje vodi do Nje, samo nagovještaj u Presvijetlim Likovima... Sve nas čeka put uzak i trnovit, a vać negdje na pola puta oprostit ćete mi što sam bila loša supruga, majka, prijateljica, sestra, kći...