Ulazim u autobus i ljubazno pozdravim vozača osmjehom i jednim malim »Dobro jutro!« pruživši mu novčanicu, na što je uslijedila prava salva ljutitih riječi:

»Pa, što je ovo, danas nitko nema sitno?! Šta vi ljudi mislite, da sam ja banka, ili mjenjačnica???? Kakvo je to vrijeme došlo, da danas više nitko ne misli svojom glavom, svi hodaju uokolo bez cilja i smisla…itd…itd…

Gledam ga zbunjeno i mislim si, tko zna što mu se danas dogodilo, da je tako loše volje, pa se bez riječi pokupim i smjestim u slobodno sjedalo iza njega. I čujem ga kako nastavlja svoj monolog, svih dest stanica do cilja… Ko za inat, vozim se do zadnje stanice, tako da mi nije promakla niti jedna jedina riječ iz njegove bogate književne riznice. Ipak, izlazim na zadnjoj stanici, okrenem se i poželim mu lijep dan.

Čovjek ušuti i gleda u mene otvorenih ustiju, mislila sam da će mu pozliti i na to mi reče:

»Vi ste prva koja mi je svih ovih godina na izlasku poželjela lijep dan. Oprostite što sam bio tako neugodan, težak je tjedan iza mene.«

»Nema veze.« - kažem i krenem u smjeru banke. Čekam u redu i promatram poprilično agresivnog, povisokog čovjeka, kako se dere na sav glas na ženu koja radi za šalterom, »dokazujući« joj kako je u pravu i prezentirajući svoju »snagu«, koristeći se svim rasploživim sredstvima, pa čak i nogama…Što je više gospođa pokušavala objasniti čovjeku u čemu je problem, njegova agresija je usporedo s tim sve više rasla i na kraju je ipak demonstrativno napustio poslovnicu, tako da je konačno došao red i na mene.

»Dobar dan« obratim se gospođi i uputim joj jedan maleni smješak. Podigla je glavu i vidim, da su joj oči pune suza. Ispričala se i obrisala oči, te se okrenula k meni, s jednim pomalo rezerviranim i hladnim »Izvolite, kako vam mogu pomoći?«

Nakon obavljene trasakcije, zahvalila sam se gospođi i krenula prema izlazu. Ipak sam se za trenutak okrenula i krajičkom oka vidjela, kako se slijedećoj stranci obraća sa širokim smješkom na usnama i nastavlja svoj svakodnevni posao.

Obavivši kupovinu u trgovini, zaputih se pješke prema autobusnoj stanici i usput promatram lica prolaznika. Gotovo redom su sva lica namrštena ili zamišljena, uglavnom svi gledaju u pod, malo čiji pogled je vedar i upravljen pred sebe. I pomislih, mora da nešto nije u redu sa mnom, jer izgleda kao da jedino ja vidim kako je vani prekrasan, sunčan dan i čujem ptice kako cvrkuću na drveću pored kojeg prolazim. U zadnji trenutak uletim u autobus i shvatim, da je to isti onaj autobus s kojim sam se odvezla u grad.

 Ulazim i pogledam vozača, koji je sada nasmijan, a autobusom se širi tiha, proljetna glazba s njegovog radia. Namjeravam platiti kartu, kada mi vozač reče:

»Ne, gospođo, ova vožnja je na moj račun.«

Na moje inzistiranje, da ipak platim kartu jer ne bih željela imati problema, ako dođe kontrola, on izvadi svoj novčanik i premjesti novac u svoju službenu torbicu, te mi pruži kartu s riječima:

»Vi ste danas za mene napravili nešto, što vrijedi više od jedne vožnje autobusom. Dozvolite mi, da budete moj gost.«

Još uvijek mi nije bilo jasno čime sam to »zaslužila«, kad vozač reče:

»Dnevno prevezem nekoliko stotina putnika i uopće me ne vide. Za njih sam »samo« vozač. »Naprava« koja će ih odvesti do željenog cilja. Nisam čovjek, a još manje osoba sa osjećajima. Ulaze i izlaze kao po traci. Poneki znaju biti i jako neugodni. Vi ste prvi, ako ne i zadnji, koji ste me »vidjeli«, koji ste se nasmiješili i zaželjeli mi lijep dan. I, znate što? Zahvaljujući vama, ostatak moga dana je zaista ljepši.«

Po prvi puta u životu sam ostala bez teksta. Pa, hajde da i ja nekog usrećim…iako nisam učinila ništa posebno, osim što sam prolazila kroz žiavot kao i obično. Radila sam sve ono što i obično radim: gledala i osjećala…ništa posebno. A, opet, tako mnogo za vozača mog autobusa. Nesvjesno i posve spontano sam se i ja razveselila; lijepo je znati, da si nekome popravio dan, pa makar i nesvjesno.

I tada mi padnu na pamet riječi, što sam ih jednom davno čula: »Osmijeh ništa ne košta onog koji ga da, a puno znači onom koji ga dobije.«