Pred davnim vremenima živo je moćni kralj, koji je otišao sa vojskom u tuđe zemlje i popalio sela i gradove i odveo stanovnike u ropstvo. Svoja je djela dao urezati u kamen. Kad je osjećao da mu se približava njegov kraj, dao je sebi iz velikog kamena sagraditi divnu grobnicu i zapovjedio, da bi njegovo mrtvo tijelo bilo namazano dragocjenom mašću, da ga se raspadljivost nikada ne dotakne. Ali njegovo ime ne živi među nama, naše lice ne zasja i naše srce ne zakuca kad čujemo u njemu. I doći će dan, kada bura i kiša pobijedi kamen njegove grobnice i uništi ga i kada pijesak pustinje razbaca njegovu stopu, kao da nikad ne bi živio.

Pred davnim vremenima živio je također drugi kralj koji nije imao vojsku, niti je prolijevao krvi i palio domove. Nije dao svoje ime urezati u kamen, nego u srca ljudska. Pružao ruku grješnicima, svoju ruku nježno položio na čelo bolesnika, bio je kao sjaj svjetla siromašnima i ustrajao je u opraštanju i strpljivosti do križa.

Koji su Ga zlo proganjali, s njima je imao najdublji osjećaj i čeznuo za tim da ih primjerom odvede od neurednog života. Nije sagradio sebi grobnicu kao stari kraljevi – a ipak je za vidjeti svagdje u velikim gradovima kao i u selima, dom s tornjem koji se k nebu penje posvećen uspomeni Njegova života. I danas se po cijelom svijetu slavi sveta moć Njegova rođenja.

Gledajte: moć dobrote je veća i trajnija nego sva ratna buka ovoga svijeta. Svaka dobra, nježna riječ i svaka velika ljubav je besmrtna, pobjeđuje ruglo i prijezir te se slavi tiho u skrušenim srcima.