79.

MJESEČEV NESPORAZUM SA SOBOM

 

        Pun se mjesec hvalio polumjesecu:

        “Moj je sjaj nenadmašiv. Od svih no}nih pojava svjetla, moje je najsvijetlije”.

        “Ali to je isto svjetlo”, primijetio je polumjesec. Plaho, jer ipak je bio samo polovica prvoga.

        Pun se mjesec blistavo, nadmoćno nasmijao:

        “Kako može biti isto kad se po meni vidi konac u iglu udjenuti, a po tebi jedva kvaku vrata nazrijeti”?

        Polumjesec je ušutio, i krenuo ubrzano prema srpolikomu mjesecu, ili zadnjoj četvrti.

        Mjesec mlađak, i opet tanki srp, oglasio se neprozvan, nenagovoren:

        “Što traveljaš, budalo? Zar ne vidiš da si ti ja, samo što te oči odozdol vide u punini svjetla, dok mene vide u četvrtini istoga? Za oči koje gledaju odozgor nema razlike – konac se tu u ušicu udijeva gdje ti drago”.

 

 

        Svojstva gledanoga često su svojstva gledanja.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)