100. MJESEČARENJE

 

        Bio jedan čovjek, koji je izumio jedan vrlo tajanstveni mlin: nije radio ni na vodu, ni na vjetar, već, kako je kazivao, na mjesečinu.

        Čim bi mjesec iza brda izgrijao, mlinsko se kolo počelo okretati. Do jutra bi samljelo brdašce brašna, i ljudi su onda dolazili da napune svoje vreće i torbe. I nitko se više ne bi raspitivao kako je to moguće, da se u onih koji su jeli kruh od toga brašna nije pojavila sklonost k mjesečarstvu. Oni su noću izlazili u polje i tamo igrali sporo kolo, ili bi hodali rubom krova zatvorenih očiju. Pa i tomu bi se gledalo kroz prste, da nekim ukućanima nije dosadilo svakonoćno toptanje po krovu, koje im je remetilo san -  a i opeke i slama su se runili.

        Dogovoriše se trijezni jednoga dana, i pođoše do čovjeka s mjesečinskim mlinom.

        “Takva i takva stvar”, rekoše. “Morat ćeš zapečatiti taj svoj izum”.

        “To su samo priče”, reče izumitelj. ‘Brašno kao brašno, mlin kao mlin. Nitko ne može reći da moj mlin melje lošije od drugih”.

        “Takva i takva stvar”, ponoviše. “Ljudi su počeli plesati po polju u nedoba. A i krovovi se rune”.

        “Nije to do mojega mlina, već do tih ljudi. Uostalom, provjerite. Donesite svoje žito i iskušajte na svojoj ko`i ima li tu neke razlike”.

        Nakon vijećanja, ostatak trijeznih pristade. Donese svaki po torbu žita. Sutradan ga poniješe kući, žene umijesile pogače i hljebove, selo zamirisalo. Onda se jelo, usput i pilo, pa je i mlinar obilazio kuće, gostio se i zdravio sa svima, pazeći da svatko založi od mjesečeva kruha.

Te noći cijelo je selo mjesečarilo, i ujutro više nije bilo prigovora.

Je li u selu ostao i cigli nemjesečar?

Da, mlinar.

 

 

Zaključimo... samo što?

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)