…buljim u tv . Pretvaram se da sam skroz uživljena u radnju neke lude , lude obitelji (podsjeća me na moju , jednako je nekonvencionalna) . Na trenutke se radnja obmane sebe same čini skroz uspješna . Ako se zaista potrudim i krvnički izbuljim oči , u stanju sam pratiti dva kadra filma , zaredom . Upalila sam i svijeću za bolji dojam. …onu koja mijenja boje jednakom brzinom kojom moje srce šalje slike do moje glave .

Doduše , imam stanke od 5 minuta između dva po dva kadra filma , ali to je valjda ok . Kažem valjda jer još uvijek sam nesklona popustiti cendravcu u meni … popustiti mu što? Pa da mi resetira mozak . Čime točno? Nepotrebnim informacijama , osjećajima , nekim boljim danima , uspomenama . To je tako glupo da boli . A konačno sam krenula … U što? Kunem se , neznam . Na put? Možda … Glava mi vapi za putovanjem na pusti otok . Provansu . Mauricijus . Na planinu . U Nigdjezemsku . Na planetu na kojoj je sredstvo plaćanja i dokaz moći – žuti bombon . Negdje gdje je trava uvijek jednako zelena , gdje čuješ samo ptice i vjetar koji se povremeno izmjenjuje s kišnim kapima  . Putuje mi se na komadić planete gdje su svi slobodni . Gdje otvoreni kokosi padaju s neba i gdje se jede samo hrana za hrčke (meso nikako) . Baca mi se kovčeg na mjesto u kojem nema auta ni kamiona  , mjesto gdje jedeš gumene bez da ti je ikad zlo … Juri mi se tamo gdje ti se kad pomoliš njušku kroz prozor u oko zabije velika mirisna orhideja , gdje konja i klinaca ima više nego ljudi , gdje se čitav dan smije .

…obzirom na opis –meni se ne putuje ni u Nigdjezemsku ni u Hippye zajednicu ; putuje mi se u maštograd . A vidi čuda , još uvijek sam na istom mjestu . A jako želim . Želim to dovoljno da vizualiziram … , zamislim , pomirišem ; a rekli su da je to dovoljno . E pa –onima koji su to rekli se beljim . Beljim im se jer mi nisu napomenuli da se pobjeći nemože . Bar ne onoliko brzo koliko ja to želim … Beljim im se jer mi nisu objasnili da ponekad moraš ostati . Da ma koliko ti mrsko bilo , ponekad treba –stati . Stati i samo pričekati . Iako si užurban . Iako su ti namjere iskrene . Iako želiš najbolje .

Mrzim čekati . Mrzim zastajkivati jer realist u meni neprestano urla da čekanje nije izbor .

…zašto te gotovo po rođenju šalju u jaslice? Pa u srednju grupu , pa u predškolu? Zašto te uče brojeve , slova , zemljopis i neke nebitne stvari iz tehničkog koje ti kasnije u životu nikako nisu jedne od nužnijih? Zašto te pilaju s korijenima svih korijena , razlomcima , godinama (prije naše ere , drvenog češlja , kotača…) i kraljevima (koji su toliko mrtvi da mrtviji nemogu biti)? Zašto ti glavu krče s tolikom masom beskorisnih podataka umjesto da te nauče empatiji ? Ili emocionalnoj inteligenciji . Možda pravilnoj prehrani ? Tome te nitko ne nauči . Nitko te ne uči činjenici da je tvoje tijelo resurs , da tvoj dodir liječi , da osmjehom možeš sve … ne ukažu ti na činjenicu da je u redu biti sanjar . Da je o.k. biti kreativac ili se povremeno osjećati ko' mali zeleni s milijardu i jednom antenom iznad glave . Ne spomenu ti da svu negativu svijeta koju silom prilike pokupiš ili stvoriš u danu možeš potrošiti i izbaciti – hodanjem . Nitko te ne zaustavi prije nego povrijediš nekog i strpljivo ti rastumači da to – boli . Da , naučiš sam  . Nakon nekog vremena , godina , desetljeća …,ako si junačke sreće , naučiš onda kad prvom prilikom tresneš o pod . Naučiš u trenu kad ti mozak od količine informacija prestane funkcionirati pa si prisiljen postati – kreativan . Naučiš kad vidiš nečije suze . Kad vidiš rezultat vlastite laži , kad suze poteku x puta . Naučiš kad si iznevjeren . Kad si ljut i izgubljen . Naučiš kad si prepušten sam sebi i kad ti je preko glave slijeganja ramenima svih oko tebe . Naučiš kad odbiješ biti manuelni rob krojen po tuđoj mjeri . Tad učiš  , možda usporedno i s još kojim matematičkim računom uz teoriju relativnosti i pokoji dio ljudskog tijela …

S tim te ljudskim tijelom , zrakoplovima , ulogama i etiketama upoznaju tokom onih osam obaveznih godina školovanja (što još i razumijem donekle…) , al' se nitko pametan ne sjeti zaurlati i objasniti ti da srce nije samo mišić  . Nitko ti u sagu o arterijskoj i venskoj cirkulaciji ljubazno ne ubaci dio o činjenici da nema tlaka koji je dovoljno idealan i koji će ti „pomoći“ kad te spopaju leptirići u trbuhu . Oni ti ne priznaju da tu ne pomaže ni imunitet ni idealne razine željeza. Ne spomenu klauzulu o ljutnji koja kao da je zabranjena . Ne ubace dio o tome da ti nikakav vjeronauk i nikakva etika i filozofija svijeta neće pomoći da ušutiš kad si ljut jer te povrijedila osoba koju voliš . Pa onda godinama kasnije naučiš da je u redu urlati nasred ulice , i plakati , i reći što misliš , čak i ako to uključuje pokoju cenzuriranu – neprimjerenu riječ . Jer si povrijeđen . …ne spomenu ti recimo da ti toliko aktualan spolni odgoj u osnovnim školama neće pomoći protiv bolova treće vrste onih dana u mjesecu . Oni umjesto toga objasne svu teoriju . A teorija zaista opisuje bol , moš' mislit . Nitko ti nikada ne objasni da nemoraš šutjeti na ljudsku zlobu . Da smiješ zadrečati na neljubaznu blagajnicu koja penzioneru siše krv na slamku jer je ovaj pita koja je cijena čokolade na polici … Ne daju ni , koliko se sjećam , primjer , kako spasiti krivo podrezane šiške i brz potez škarama . Nisu mi dali ni konkretno znanje o čupanju obrva …prije nego sam naučila o tome , par godina sam se blamirala čekajući da obrve bezobrazno na polovici oka – narastu . Živjelo neznanje .

Naučili su me svu povijest svijeta , sva pravila materinjeg mi jezika , svaku vrstu rime , postanak kotača , sve o epicentru potresa , središtu zemlje , seljačkoj buni , tektonskim pločama , stranama svijeta i dijelovima glačala …ali su ljubazno propustili praktično znanje o skidanju žvakaće s hlača kad se već debelo rastopi . Naučila sam sama . Bog valjda čuva siromašne i sigurno čuva budale . Ko' zjenicu oka .

A o ovoj ljubavi koju mi je profesorica hrvatskog uporno spominjala svako toliko … te Laura , te Romeo i Julija , te Breza … o toj su me naučili hrpu bezvezarija . Što nisu oni , to su dobrano odradili Disney i meksičke . Što nisu ni oni , doradile su hrvatske sapunice .  Sekundu – i romantične su bile u igri – koliko se sjećam … možda ih zato više ne gledam?Ma lažem . Gledam ih …ali su svejedno prevara stoljeća . Milenija . (Pogledajte One day . To pod obavezno :) Izlude te početkom , grcaš u suzama sredinom , da bi dočekao friško pečen , divno namirisan , ažurno upakiran – kraj . S mašnicom na vrhu .

Nikako ovakav scenarij ne očekujem u zbilji …nikako . Grozim ga se , jer realist je do ove faze već dobrano uzeo maha . A svejedno ga imam . I što da sad radim s njim? Da ga bacim? Al' bi rado … al bi ga rado zgazila ko' loš dan i teleportirala ga u treću dimenziju . Da ga ignoriram? Pa trudim se . Trudim se toliko jako da mi sline cure …al' neda se . Uporan je , naporan i …živcira . Vraća se ko bumerang . Što ga više ignoriram , više se kelji na nos . Da ga …skuliram? Pa kuliram ko velika i …ništa . Ne dramatiziram , ne prisjećam se , mičem , bježim . Živim , dišem , idem dalje . I nikako . Što se više trudim – naprijed , većom me snagom vuče natrag . Pa onda ja pozitivno jedan naprijed –tri natrag .  Pa tako u krug .

Nekih je dana svemir dovoljno milostiv da se ne sretnemo deset puta zaredom . Na različitim mjestima . S razmakom od nekoliko sati …jer –dobro planiranje je ključ . …pa onda ja dobro isplaniram i sebi i dragom bogu , ali ne i sudbini koja mi se kunem se , ceri u lice . …cerim se i ja njoj . U pauzi . Kad uspijem doći do daha .

…trebali su me naučiti da je nepotrebno ispisati tri stranice i ispuniti ih humorom prikrivenom filozofijom , jer to jest izbjegavanje ; već je dovoljno napisati – fališ mi .

Da je možda dovoljno stati , jer je to ponekad jednostavnije nego se manijakalno izmicati onome što te ionako čeka … jer u ovom bi dijelu crtića već i kojot valjda shvatio da pticu trkačicu više ne vrijedi loviti .

Pa … fališ . Fali miris omekšivača tvoje jakne . Nevjerojatno fali tvoj osmjeh koji pokazuje zube . Fali neisplaniran dan i okretanje očima na ženu koja radi frku oko ničeg . Fali glupiranje u masi ljudi . Fali mi kako izgovaraš moje ime …

Bez poruke u 3 ujutro s nazivom crtića kojeg se tvoja glava , eto , upravo sjetila – osjećam se ko ozebli bez sunca . Fali mi kad tutneš 7days u krilo bez riječi … i glupa Bounty čokoladica koja kao da nikad nije bila važnija . Ona fali . Nisam ju jela od tad . A volim kokos , više od života .

Ono kad se svjetski trudim ostati ozbiljna , a ti radiš face u stilu Ace Venture dok mi suze ne krenu od smijeha –e , to fali . Fali kad poludim pa me ti hladno promatraš jer znaš da vatru treba gasiti , a ne je širiti . Fali da pričam o ničem , a svejedno pričam tri sata s tobom . Fali mi tvoj izraz lica kad bulazniš o ljubavi prema čokoladnim kolačima . I čupavci. Fali mi glupa fascinacija lego kockicama nekoga tko je debelo prešao pubertet . Taj parfem koji mi se uporno zabija u nosnice već mjesecima . Fale mi ljetne večeri i zimski dan kad se samo pojaviš . I cd-i koje mi otimaš . I tisuću pitanja baš kad žurim … I zelene oči . Sreća pa imam par vlastitih … I to kako voziš . Fale mi hlače složene na crtu , sve apsolutno savršeno ukomponirano i neprestano petljanje po kosi . Zapravo , slušaj ; fali mi i da se naljutiš . Onako bezvezno . Potpuno dječje . Pa se svađaš sam sa sobom …,pa provociranjem uključiš i mene a nakraju svejedno umiremo od smijeha na još jednu epizodu života . Fali mi tvoje njonjanje na novu cigaretu i mrmljanje zbog dima . Fali mi da si podijelim sve domaće životinje s nekim pa ga sočno cmoknem nakraju . Ili da mi netko od ljubavi ponovno radi veliku famu . I da sve bude bitno . Fali mi kad me nakon godinu dana s dozom ironije podsjetiš na sitnicu koju sam napravila … i , samo da znaš ; nebih te izbrisala . Čak i da mogu ponovno . Na sam početak . Ostavila bih te pokraj jednako dugo , voljela bih te jednako jako . Ponovila bih sve . Samo te nikad , ali nikad te zime nebi – pustila . Ni nas . Skuhala bi onu epski jaku kavu koju prezireš , izvadila čokoladu i dala nam još jednu priliku . Vrijedili smo .

…možda bi se i bila sjetila da ono što ne vrijedi jednostavno , ne ostaje . I nije neka mudrost . Ono što ne vrijedi – ne traje . Što ne vrijedi ne pamtiš . To dođe i prođe . Ne ugnijezdi se i opet i opet se pojavljuje . Ne okreće glavu za 180 nebi li ti uhvatilo pogled …ne traži te , ne pita i ne inzistira . Nikada .

…za slučaj da ljubav ipak putuje , pod uvjetom da se ne smanjuje – šaljem vam po mjericu . Podjeli je na 3 dijela . Po jedna svakom . Crnom dlakavcu dignutog repa –njemu šaljem prvu . Malom mišu – drugu . Ti uzmi treću (dodala bih –ako baš moraš , ali neću . To bi značilo da se nikad neću promijeniti …pa ću radije reći - uvijek šećer na kraju .)

I da , bio si u pravu … *imam dan, imam noć . Imam san i imam moć . Mjesec imam i zvijezde sve …al' ništa nemam ako nemam te.*