Sada, kad sam konačno pokidala zelene niti Morfejeve mreže, mogu bez straha prepustiti svoja krila sjajnom suncu koje se konačno pojavilo iza oblaka...
Shvatih da je sve što me želi uvjeriti u svoje postojanje, samo iluzija i san u kojem stvarnost tek počinje otvarati oči..Kristalna sfera moje beskonačnosti, zarobila je lažnu kocku moje konačnosti...
Ja spoznah da sve što postoji, stvaram sama, za moje puteve, koji se spajaju na kraju u jedan jedini put- put ka apsolutu, koji nikako nije izvan mene, nego duboko, duboko sakriven u meni..
Bar je dosada bio...
Mogu se igrati sa svojim predstavama, mogu izabirati, glumce, pozornicu, rekvizite, scenu,a pri tom uvijek uživati u gledalištu, kao ponosni redatelj gledajući svoju premijeru...A premijera dolazi nakon napornih proba, u kojima redatelj ipak treba sudjelovati...
I uključivši se u igru, i sam postaje glumac...
Pa uživa u ulogama koje si sam izabere..
Može biti sve što poželi: i prosjak, i kralj, i sluga i gospodar, zamišljeni putnik i njegov suputnik..
Sve postaje ljepota doživljenog, kada shvatimo da smo samo mi stvarni...I oni koji sa nama dijele tu stvarnost, ako ih pustimo u naš teatar..
Kada shvatimo da će se svjetla upaliti na kraju predstave, i mi, otići zadovoljni kući, našem domu...
Savršeno sam mirna...Morfej nikad više neće isplesti novu mrežu, jer, mreža zapravo, i ne postoji..Ja sam je sama stvorila svojim strahom..
U mom teatru, strah je samo fikcija, samo jedan od kostima u kojeg oblačim glumce...Sve je izvan mene, osim Ljubavi, koja je jedina u meni...Stvarna, slobodna, i sjajna..kao sunce prema kojem letim, i koje će me zagrliti, kada uronim u njega....