Izvor koji tražimo je negdje u centru nas samih u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaur koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše. Moju misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotičene mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji. Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaura kojeg će ubiti snom.  

Ljubav taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija koja postaje doista Ariadnina nit na putu ka izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta.  Ljubav opjevana, opisana, sanjana ali nikada dosanjana.  

Iznenada začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.

"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."

Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.

"Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno. 

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Držeći se za ruke lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje.  Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.

S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.

Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Botticceli-evih i Dali-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je Botticceli zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.

Orionovo sazvježđe se pretvara u sliku Dalievih Jakobovih ljestvi koje nas vode u san i mi osjećamo  zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik

"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijeza."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.

"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."

"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."  

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. 

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.

"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče mi pjesnik

"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."

"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Raja.

"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."

U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.

Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.

"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik

"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala  sve dalje iza nas.