Mirno poslijepodne

 

    Snažan udar vrućine zapuhne Franka čim je izašao iz hladovite zgrade na užareni pločnik: drugi udar u roku od nekoliko minuta, pomisli tmurnog izraza lica, napetih živaca! Malo se pognuo: bio je izrazito visok i držanje mu bilo malo pognuto, kao da se nesvjesno želi prilagoditi okolini. Sad se još više pognuo, teret dijagnoze koju je upravo čuo od liječnika specijalista, sručio se na njega svom snagom i sve oko njega mu izgledalo neobično. Ništa više nije bilo kao prije samo pola sata: sve se izmijenilo, baš sve!

    Prije pola sata ušao je u privatnu ordinaciju dr. Berga i već po njegovom umornom licu , Franko je shvatio da vijesti nisu ni malo dobre. Odlučio je hrabro dočekati udarac, mirno, stoički: ionako ništa ne može izmijeniti.

    - Hoću istinu - rekao je čvrsto gledajući dr. Berga ravno u sive oči, napola skrivene naočalama, zlatnih okvira. - Čistu, neuvijenu istinu!

   Dr. Berg je klimnuo i rekao mu istinu i svijet više nije bio isti, postao je sasvim drugačiji, poželjniji, ljepši, udaljeniji nego ikad, naprosto nedohvatljiv, nedostižan! Ispred njega je još šest mjeseci života, u najboljem slučaju, devet. Metastaze su se u njegovom želucu toliko raširile, narasle, razgranale se, da je svaka pomisao na kirurški zahvat sasvim apsurdna! Karcinom (velika proždrljiva račina, preveo je u sebi ošamućeni Franko) je pobijedio, na žalost, ništa se ne može učiniti...

    Nije više slušao. U stvari, slušao je, ali nije shvaćao smisao riječi: njihov se zvuk odbijao od njega, kao da njegov mozak ne želi prihvatiti poruku koju riječi dr. Berga, upućene njemu, Franku, nose u sebi. Na kraju razgovora pozdravio se  sa dr. Bergom, uljudno mu zahvalivši na vremenu koje mu   posvetio (zašto? zašto?...udaralo je u njegovoj nutrini), ustao, primio pruženu ruku, čvrsto je stisnuo, okrenuo se na petama, gotovo vojničkim načinom, i izašao iz ordinacije, divno rashlađene klimom, ali u kojoj ovog puta nije ni malo uživao: nije ni shvatio da je u ordinaciji prijatna svježina.

    Odjednom mu se misli saberu i Franko shvati kako stoji na rubu pločnika čekajući zeleno svjetlo i koje je već tko zna koliko trajalo. Odmahne glavom, pređe ulicu, gotovo praznu, jer na ovakvu pasju vrućinu izlazili su samo oni koji su morali i pogledom izabere stol na pločniku ispred kafića, sjedne i sasvim odsutno naruči duplu kavu i mineralnu. Pogleda pažljivije oko sebe i shvati kako se nalazi u kafiću u koji je volio dolaziti sa Aleksandrom. Uhhhhhh, mora i njoj reći! Kako? Tako je puna života, uvijek u pokretu: bolest je za nju nepoznati pojam! Već su dugi niz godina u braku i ne sjeća se da je bila ikad bolesna. Nije ni on, do sada...

    Misli mu se motale, ponovo je proživljavao u sjećanju svoju ludu i burnu mladost, koja ga je umalo dotukla! Tada je u njegov život ušla Aleksandra i on, koji se nekad ubijao nezdravim načinom života, počeo je sa njom živjeti zdravije, bolje, plemenitije... Svaki je dan postajao priča za sebe, uživali su jedno u drugom: osnovali su vlastitu tvrtku koja je pružala geodetske usluge i život im postao brz, možda i previše dinamičan, ali oboje su to voljeli, i što je još važnije, voljeli su jedno drugo! Naporno radeći uživali su u životu i jedno u drugom. Djece nisu imali: bio je to njihov izbor. I nisu požalili zbog toga: bili su dovoljni sami sebi! Bili su jako povezani i nisu osjećali potrebu za djecom koja bi ih još više povezala. Posvetili su se jedno drugom i vodili lijep život.

   Franko otpije malo kave, zatim mineralne, a misli mu odlutaju u prošlo ljeto, vruće poput ovog! Otputovali su u Egipat i on, koji je mnogo proputovao, uživao je izigravati vodiča Aleksandri, vodeći je posvuda i održavajući joj čitava mala povijesna predavanja. Odjednom se sjeti da već imaju rezervirano za ovo ljeto, točnije za samo šest dana, već uplaćeni desetodnevni boravak u Maroku. Žalosno odmahne glavom, sumnjajući da će ići na bilo kakvo ljetovanje. Nikada više neće vidjeti one predivne plaže, zalaze sunca u pustinji...

    Stegne ga u grlu i on odlučno ustane, plati i krene prema kući. Mora se srediti prije nego dođe Aleksandra: istuširati će se, još jednom obrijati, spremiti paštu, otvoriti bocu crnog vina, puštajući ga disati zapaliti svijeće ... nikako neće biti žalostan! Provesti će sa svojom Aleksandrom  lijepu večer, još ljepšu noć, a ujutro...Ujutro će joj reći, polako, uz kavu koju će piti na balkonu, obazrivo, koliko je to moguće…

   Ušavši u stan, odmah primijeti svjetlosno upozorenje, znak da ima telefonskih poruka. Dok je svlačio od znoja promočenu košulju, koja mu se zalijepila za leđa, sasvim mokra, uključi aparat.

    "Ovdje dr. Berg", začuje poznati mu glas i zastane točno u sredini velike dnevne sobe u ruci držeći skinutu košulju i ne znajući da je drži. "Vrlo mi žao, ali došlo je do tragične zabune! Molim da me odmah nazovete! Hvala."

   Nazvao je, pitajući se, što li još može biti tragično. Tajnica dr. Berga ga istog trena uzbuđeno spoji i Franko začuje miran, a ipak nekako uzbuđen glas.

   - Ne znam kako ovo drugačije reći - čuo je liječnikov glas - ali ništa od onog što je rečeno u vezi vaše bolesti nije točno! Došlo je do zabune, velike, molim da nam oprostite, iako znam da je neoprostivo! Priredili smo vam užasne trenutke. Zamijenili su snimke, to se dogodilo! Sa vama je sve u redu, gastritis, malo pojačani: ni traga karcinomu, ni...

    Franko ga je uljudno saslušao, zahvalio na dobrim vijestima, spustio lagano telefonsku slušalicu, istuširao se, obrijao, skuhao paštu, otvorio vino i sa čašom u ruci u polumraku sjeo i čekao Aleksandru. Disao je mirno, duboko, uživajući u tom činu na koji nikada ranije nije obratio pažnju. Primijetio je odsjaj zalazećeg sunca na čaši koju je držao u ruci. Pogledom je milovao knjige koje su zauzimale čitav jedan zid. Večernji pjev ptica, koji je dopirao kroz širom otvorenih velikih prozora, pruži mu neizmjerno zadovoljstvo. Na svježe obrijanom licu titrao mu osmjeh pun mira.

    Ona uđe, lijepa, vesela i puna života kao i uvijek i već sa vrata dobaci svoje uobičajeno pitanje:

   - Što si radio čitavo poslijepodne bez mene?

   - Ništa - odgovori on ustajući. - Proveo sam sasvim obično mirno i lijeno poslijepodne!

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora