Bila je to izrazito sušna godina, jedna koju se već dugo nije pamtilo među stanovništvom Libije...godina u kojoj smo svi noćima sanjali zelena prostranstva i šum bistrog potoka. 

......................................................................................................

Noć se poput paukove mreže raširila po pustinji,objesivši svoje niti na šatore  karavane, što je poćivala na još toplom  pijesku kasnih jesenjih dana.Logorska vatra bacala je svijetlost u krug , izvlačeći iz mraka tamna lica kovčavih glava što su sjedila  u tišini oko nje.Potiho zveckanje šalica i šapat muškaraca, prekinuo bi ovu savršenu noć punu zvijezda što su ispunila nebo kud god bi pogled dosezao, unoseći dah neke posebne mistike.....Poneka drijemajuća deva podigla bi glavu, nakratko se oglasila, a onda opet uronila u svoj san.

Meškoljila sam se na tankom madracu tražeći udobnog položaja, umorna od dugog puta obojenog šarenilom zbivanja.

Lagani povjetarac podario nas  je sitnim česticama pijeska uvlačeći se u sve pore na koži...na odjeći. 

Ne nalazeći sna izvukla sam se iz šatora i uputila prema vatri , onoj kraj koje su sjedjele dvije žene , umotane u svoje bijele plahte što su im pokrivale cijelo tijelo, glavu..i  polovicu lica ....

Nisu se niti osvrnule kad sam se polako spustila na rasprostrtu deku i posegnula za šalicom njihovog tradicionalnog čaja...gustog...jakog...izrazito oporog okusa , od kojeg su mi se stisnula usta praveći neku čudnu grimasu na licu...

U ruci su držale bakrene ovalne posude sa nekim travama...miješajući taj sadržaj drvenom kuhačom kratkog držaća u jednakom ritmu , izgovarajući riječi koje nisam razumjela.Kraj njih ležalo je kandilo šireći opojan miris cedrovine...

Neko sam ih vrijeme radoznalo promatrala, ne želeći ih prekinuti u tom ritualu kojeg nisam razumjela.

Vrijeme u pustinji ne postoji...izgubi se u dinama pijeska ...u suncu..u laganom hodu karavane....u tišini.....

Tako ni ja nisam znala koliko sam ih dugo promatrala..učinila mi se vječnost...a možda su bile samo  minute....

Osjećale su moj pogled na sebi i kad su završile  okrenule se prema meni i objasnile da je to bio ritual dozivanja kiše...

Začudeno sam ih pogledala nevjerujući u takve vrste čarolije...One su za mene postojale samo u svijetu mašte...do tada....

Samo su se nasmijale na moju nevjericu i rekle...vidjet ćeš!

Otišla sam spavati još uvijek pod dojmom i s nekim osjećajem nestrpljivosti ...željela sam to doživjeti...vidjeti....

Ali umor je bio jači od mene...pokosio me ...uveo me u svijet snova u kojima sam osluškivala neko čudno , lagano bubnjanje.....

Bila je to kiša koja se spustila poput čarolije....

Njezine tragove ugledala sam drugog dana, poput čuperaka kose svuda naokolo....Žuti, maleni cvijetovi , čijeg se imena više ne sjećam....

Podignute male glavice izronjene iz pijeska gledale su u mene....

Dobro ti jutro ljubičice....