Čvrstim korakom, žurila sam u moju "kuću zalazećeg sunca", kako je često znam nazivati...

Kasnila sam malo, ali, sve je to blizu, pa se stvari drugačije gledaju, nego dalje, po drugim staračkim domovima..

Zapravo, iako ima skoro 40 duša, svi smo bliski, sa svima imamo dubok kontakt, kao da smo zaista jedna velika obitelj..

Nikad nisam mislila da ću imati toliko bakica odjednom.

A zapravo, željela sam samo jednu, koja je bila vrlo kratko uz mene..

Vanjska rasvjeta je bila ugašena, zvijezde su prekrivale cijelo nebo, Kumova slama, rasula se  široko, široko...

Prvo što napravim kada dođem, naravno, obiđem sve odjele, i primim kratki izvještaj, što je napravljeno i što još treba napraviti..

I kad se svi raziđu, kada ostanem sama, još posebno obilazim one, koji si sami ne mogu uzeti niti flašicu sa vodom, niti se okrenuti..

No, jedna bakica je posebna..

Nema Alzheimera, niti gospon Parkinsa, ali, demencija je tako snažna kod nje, da apsolutno više ne zna ništa..Ne zna svoje ime. Ne zna povezivati rečenice, govori suvislo, bez smisla..

Djeca redovno plaču kad joj dođu u posjete, jer nikoga ne pozna, a kažu da je bila predivna vrijedna žena i divna majka..

Na žalost, ona je od takvih slučajeva, koji zahtijevaju vezanje ruku po noći, jer kida sve ispod sebe, prelazi preko ograde, i slične stvari..

To mi je jedna od najtežih slika koju moram gledati..

Srce mi se redovito zgužva u grudu, kad to vidim..

A ne smijem ništa napraviti...

I tako..dođem do te bakice..

Gleda me ona tamnim smeđim očima, otima se lagano.. Nije ugodan taj osjećaj..

Ja osobno ne mogu spavati na leđima. Uvijek me grč uhvati ako se ne okrenem na bok.

Pa mislim.."Bože, što bih ja, da sam kao ova bakica?"

Uzdahnem duboko..

Više puta...

I napravim nešto, možda malo mimo protokola..

Oslobodih ruke ovoj duši pored mene.. Bez obzira, da li će mi netko nešto reći.

Srce mi je tako naredilo.

Pomislim:" Pa, tu sam.. bude li nešto krenulo naopako.."

I kad sam oslobodila obje bakine ruke, bila sam još nagnuta nad njom..

Pogledala me je u oči...Minut njenog pogleda, činio mi se kao vječnost..

I tada, povuče moju plavu špagicu sa tople plave jakne koju nosim, prinese je usnama, poljubi, i reče sasvim jasnim i razgovjetnim glasom:

"Hvala ti. Od srca ti hvala"...

I ponovo utone u svoje pričanje bez smisla...

Pokrila sam je nježno, razmišljajući, što će biti do jutra...

Spavala je posve mirno i spokojno..

Maleni cvjetić zahvalnosti, o kojem apsolutno nisam razmišljala, direktno je iz nekih gornjih cvjetnih nebeskih aleja, pao u moje ruke..

Nevidljiv za sve osim za mene.

Nenaplativ bilo kojom valutom.

Pokriće svim mojim sumnjama i samookrivljavanjima o nekim situacijama, da li sam postupila dobro ili ne..

Nebo zna..I Vidi.. Ima oči boje najdublje ljubavi i najvećeg ne osuđivanja...