Sa svog putovanja u Firencu,ovaj puta se neću osvrtati na ljepotu ovog grada nego na najvećeg genija kiparstva što ga je svijet dao. Michelangelov opus je velik, a meni su posebno ostala upečatljiva dva njegova djela, David iz Firence, jedno od mladenačkih djela i Pieta Baundini iz firentinske katedrale,zadnje djelo velikog majstora. Ove dvije skulpture zatvaraju stvaralački luk ovog majstora dlijeta.

Bijaše Michelangelo tipično renesansni genij,kipar, slikar, graditelj, urbanist i projektant. Danas više nije moguća takva svestranost, to je mogla dati samo renesansa, Kao čovjek je bio grub, osoran, impulzivan, sklon sukobima, ali neprikosnoveni genij. Često je išao u Carraru sam birati blokove mramora za svoje buduće skulpture, Kada su ga pitali kako znade bez modela, mjerenja i skica isklesati tako divan lik u mramoru, začuđeno je odgovorio da on ne stvara lik iz mramornog bloka, nego da već vidi gotovi lik u mramoru i samo skida suvišak materijala.

Firentinski David je

 relativno mladenačko djelo. Lik prelijepog mladog čovjeka, punog svježine i poleta. Pravi renesansni ljepotan. Gledajući ga upravo čujemo riječi drugog renesansnog genija, Leonarda da Vincija, kada je jednom prilikom uskliknuo – Kako je lijepa mladost ! I to je postalo geslo humanizma i renesanse. Na koljenu Davidovog kipa ima jedan mali zasjek, legenda kaže da kada ga je Michelangelo završio, udario ga je čekićem po koljenu i rekao – Progovori ! Doista, David djeluje kao da je živ.

Protekle su godine i godine, veliki majstor je titanskom snagom stvarao skulpture, građevine, ta i kupola Bazilike sv. Petra u Rimu je njegov projekt, ali nije doživio njeno dovršenje. Svojim rasponom od preko 42 metra predstavlja čudo graditeljstva. Prema legendi, Michelangelo je rekao – Justinijane, ja sam te nadmašio, ti si izgradio crkvu na zemlji, mislio je na Aja Sofiju u Istambulu, a ja sam izgradio crkvu na nebu.

Vrijeme troši snage svakog bića pa tako i Michelangela. Ostario je, ruka je izgubila snagu, duh polet, nema više one nevjerojatne snage u djelu. Postaje rezignirani starac, pomiren sa sudbinom i godinama. Shvaća da je vrijeme na izmaku. Potresna je svojom patnjom Pieta Baundini zadnje Michelangelovo djelo, u kojem je portretirao i sebe, u liku starca,  glave pokrivene kukuljicom.

 Još uvijek je očita bezvremenska ljepota skulpture, ali je očita slutnja kraja. Smirena rezignacija pred krajem jednog više nego ispunjenog života. Veliki majstor dlijeta sada je drhtavi starački lik. I to je rezime života jednog genija, života koji se čitavom svojom putanjom kretao između agonije i ekstaze.