Ponovo novo jutro...Samo sa prividnim osjećajem da je novo..Zapravo, ja ga stvaram novim..Predamnom je novi dan, kao bijelo platno i boje, da ga oslikam svojom dušom...

Došla sam do spoznaje da je sve igra kreatora i kreacije... Ja sam i jedno i drugo. kreiram sama sebe, bezbrojnim potezima i ne posustajem..

Nije lako prihvatiti istinu da je sve za što si se vezao, zapravo samo projekcija koja će nestati kad se ugasi struja..

I nije lako razlučiti što je zapravo u svemu tome najstvarnije..

Sve te silne predstave o zavjerama, razotkrivanja i otkrivanja, mogući stvoreni scenariji apokalipse, da bi se u nama uništila želja za Bogom Ujediniteljem..

Iluzija Iluzije..

Naravno da je Bog  Jedan.. Sastavljen od svih vizija i predodžbi, kako bi trebao izgledati..

I naravno da neću poletjeti prvom koji se javi kao Mesija, da je baš On taj, koji će me spasiti od propasti..

Ne postoje Bogovi izvan mene.. Svi Bogovi su u meni...

Dobro je draga Kaja napisala, kad objavih članak "Plava Zraka", o lažiranoj apokalipsi..: Iza svega je opet Onaj Jedan jedini koji se na sve te pokušaje smješka..

A on opet kroz nas i u nama šapće, da ipak, kroz sve velove iluzija, prodire Ljubav, kao okosnica tijela Univerzuma..

Ljubav koja i u igrama životnim i igrama sudbinskim, uvijek ima istu boju i okus stvarnosti..jer ona jedina jest Stvarnost..

Na njoj gradimo sve.. Uz nju smo udahnuli prvi zrak kad smo se rodili iz sebe u svanuću novoga života..

Nju nosimo sa sobom kao popudbinu, kad se sva naša tijela rastvore i kad um više nema što zaposjesti..

Jer Ljubav je jača i od uma.. Bar onog individualnog..

Onaj veliki, sveprožimajući Um, opet se zove Ljubav..

I to je zapravo to..

Mic po mic, dođoh do kraja priče.. Koja zapravo nema ni kraj ni početak...