69. MENI SI DUŽAN

 

        Bio jedan čovjek, dobra srca, ali pomalo lakouman. Kad bi o nečemu slušao, ili kad bi mu pogled na nešto pao, on je to odmah i poželio. A kad je poželio, nije mirovao dok to nešto nije i stekao. Zbog takvoga stava često se i mnogo zaduživao.

        Jednom je to prevršilo mjeru, pa se našao u stisci, jer je dugovao na sve strane. Išao bi kod jednoga čovjeka da bi posudio novac, kojega će vratiti drugomu. Onda je opet išao kod trećega da bi namaknuo svotu za toga drugoga, i tako redom i neredom. Naposljetku se tako spleo u kolovrat dugova, da više nije bilo čovjeka, kojemu nije dugovao zbog podmire svih ostalih dugova.

        Išao je cestom i sam sa sobom razgovarao. Ususret mu je dolazio  Divni Stranac. Čovjek, zadubljen u svoje zapetljaje, nije Ga ni primijetio. Divni Stranac stade i položi mu ruku na rame.

        “Što to mrmljaš sam sa sobom”? upita.

        “Eto, računam i nikako da razaberem od koga još da posudim novac da bih vratio tolikima kojima dugujem...”

        “Upamti”, reče Divni Stranac, “ti duguješ Meni, i samo Meni”.

        Čovjek se zablenu u Stranca.

        “Zar i tebi? Otkada”?

        “Otkada se vrti sunčev krug”.

        “Bulazniš! Osim toga, ja Te ne poznajem”.

        “Ne? Pogledaj Me dobro”!

        Lakoumnik se zagleda u lice Divnoga s izvjesnom nelagodom; strepio  je da će u tomu licu prepoznati još jednoga vjerovnika, kojega je smetnuo s uma. Umjesto toga, na licu Divnoga zaredaše lica svih poznatih mu vjerovnika.

        “Stani”! povika dužnik. “O tomu se i radi! To je pitanje koje premećem u glavi, i nikako da iznađem izlaz”!

        “Ja ću ti nešto predložiti. U tvojoj ulici stanuje starica, sama i nezbrinuta, više gladna nego sita. Odnesi joj pola svojega obroka. Tako ćeš vratiti dio duga. Koliki dio, to ću Ja procijeniti”.

        “Kako”!? zaklepeće luckasti čovjek. “Kažeš da ću vratiti dug tolikim drugima, time što ću starici odnijeti pola svojega ručka”?!

        “Učini kako sam ti rekao”, reče Stranac glasom, kojega se nije smjelo ne poslušati.

        Onda čovjek, budući da je bio slab i smeten, učini kako mu je rečeno. Pronađe staricu. Ona je stanovala u podrumu susjedne kuće. Čovjek pokuca i upita smije li s njom podijeliti svoj ručak. Starica se najprije zaprepastila, a potom se tako obradovala da je zaplakala od ganuća. Godinama ju nitko nije pitao je li gladna ili čega drugoga potrebna. Kad je lakoumnik vidio staričine suze radosnice, zaplaka i on.

        “Kako malo treba za radost”, pomislio je. “Samo pola ručka. A ja sam uvijek mislio da mi treba mnogo koječega da bih bio zadovoljan”.

        Otada je redovito donosio starici ručak. Svidjelo mu se da ručaju zajedno. Svidjelo mu se i da zajedno piju kavu. Onda je počeo kupovati novine i čitati starici što je novo u svijetu. Nije ni primijetio da sve manje misli o svojim dužničkim nevoljama. Iz glave mu stadoše hlapiti zabrinute misli, a s tim sve rjeđim mislima i njegovi se vjerovnici nekud ušutješe. 

Kad je stigla jesen, lakoumnik se rastrčao gradom da nabavi ogrjev za staricu. Nekako u to vrijeme sreo je jednoga od svojih vjerovnika na ulici. U prvi je čas htio pobjeći ili se sakriti, ali onda je pomislio:

        “Neka... To ionako ne mogu riješiti bijegom”.

        Vjerovnik mu priđe i srdačno se s njim rukuje.

        “Kako si, prijatelju? Znaj da si me onomad iznenadio. Pokazao si da si čovjek od riječi”, reče.

“O čemu govoriš“? nesigurno upita dužnik.

“Novac sam primio, ima već tomu; donio ga je tvoj sluga”.

        Lakoumnik je zinuo od čuda, ali ne reče ni riječi, tek upita:

        “Sluga s dugom kosom”?

        “Da, visok i lijep mladić duge kose”.

        Bivšemu dužniku zaigra ulica pred očima. Žurno se pozdravi s vjerovnikom i zabrza put kuće. Ususret mu naiđe drugi vjerovnik.

        “Zdravo”, reče, “bio si od riječi”.

        I tako je redom susretao sav koloplet vjerovnika. Svi su bili podmireni, i svima je isti sluga donio novac.

        Čovjek potrča kući kao da ga gone sablasti. Usput svrati kod starice da vidi treba li joj išta. Na stolici uz peć sjedio je Divni Stranac, smiješeći se. Starice nije bilo.

        “Gdje je starica”? povika čovjek. “I tko si Ti”?

        “Ja? Gle, zar se mi poznajemo”?

“Ne prenavljaj se, znaš ti dobro ono što ja ne znam. Kako si samo doznao sva njihova imena i adrese...? Šalu na stranu, reci mi s kim imam čast”?

“Znat ćeš tko sam ako ti kažem da si cijelo vrijeme Mene hranio s ono pola svojega ručka. I jer si se zdušno brinuo oko Mene, smatrao sam da ti se trebam odužiti. Nisam zatezalo kao ti”.

 

 

        VRAĆANJE NJEMU, VRAĆANJE SVIMA...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)