18. MENE SE NE MOŽE UZETI BEZ NJEGA  

  

Dragi i draga uskoro su se trebali vjenčati. Dvije su se obitelji dogovarale o svadbi, o vrsnomu vinu, o broju uzvanika, o mirazu i darovima. No nekoliko dana prije vjenčanja draga pozove dragoga nasamo, i ovako mu reče:

“Mene možeš uzeti samo s Njim, i nikako drukčije”.

“S kakvim to Njim”?! zapanjio se mladoženja. “Zar si me cijelo vrijeme varala? O čemu je riječ”?

“Riječ je o Divnomu Strancu”.

Mladić ju je gledao kao da ju prvi puta vidi. Onda ustade, pođe do vrata, žestoko ih zalupi za sobom, i više se ne vrati.

Prođe podosta vremena, i djevojka se nađe nasamu s drugim ženikom. I njemu isto rekne:

“Mene se ne može uzeti bez Njega”.

“Kojega Njega”?!

“Njega, Divnoga Stranca”.

Drugi lupi vratima još žešće, i više se ne vrati.

Djevojčina obitelj okrenu od nje glavu. Potištena, djevojka je odlučila da više neće stupiti u prisnu vezu ni s kim, jer se, eto, dvaput dogodilo da su se veze pokidale pri samomu spomenu na Nj. Njezine se družice poudaše, braća se poženiše, neki se odseliše. Djevojka nikada nije imala prijatelja i prijateljica sebi dovoljno bliskih, da bi se osjetila pogođenom zbog njihova odlaska iz svojega života. I dalje se družila s Divnim, i odlazila je u duge, samotne, zamišljene šetnje. Godine su ju stizale, sve bora po boru. Njezina obitelj izgubi nadu da će se ona ikada udati.

Dok je jednom tako šetala, priđe joj neki momak, koji ju je dugo zagledao.

“Zašto si sama”? pitao je.

“Zato i zato”.

On ju tada iznenadi svojom bezuvjetnom spremnošću da bude zajedno s njom:

“Odavno o tebi sanjam. Pokušaj još jednom, sa mnom. Sve što ti voliš, voljet ću i ja, i neću ništa pitati”.

“Zaista”?

“Zaista”.

“Dobro, onda znaj da ni treći puta nema odstupa: mene možeš uzeti samo s Njim, Divnim Strancem”.

“Hm. Hoće li on s nama ručati i večerati”?

“Hoće. Njemu prvomu nudimo gutljaj i zalogaj”.

“Hm. A hoće li On s nama raditi na njivi”?

“Hoće. Njemu prva motika, prvo sjeme, prvi znoj, prvi srp. Njemu prva kola klasja, prvi stog sijena, prvi grozd vinograda...”

“Gle, sve prvo Njemu. A hoće li Njemu i naša prva postelja”?

Djevojka se zacrveni i tiho reče:

“Hoće. Zar bi kod ovakve mene moglo išta ostati neponuđeno Njemu, i najprije Njemu? Da, Njemu nudimo prvi poljubac, prvi zagrljaj, prvo naše ljubavno spajanje”.

Mladić ništa ne reče, tek uze djevojku za ruku, i pođe s njom kući. Objaviše da će se vjenčati, ali ljudi nisu vjerovali. Tek kad su zaorili svadbeni talambasi, porodice i gosti razgališe se kao ozdravljeni poslije duge bolesti.

Svake se godine u toj kući rađalo. Svaka im je žetva bila obilna, pa i onda kad su nailazile sušne godine, i zemaljske oskudice. Vazda im je u svemu preticalo. Uvijek je pod tim krovom zvonila radost. Tako je bilo sve do starosti, sve do njihova zadnjeg daha na zemlji.

Čas prije nego što će se s tijelom rastati, starac će starici:

“Svi su nas uvijek pitali u čemu leži tajna naše sreće. Svakojako smo odgovarali, ali nikada se nije rekla prava istina. Ne znam, ne bih rekao da i ti znaš tu istinu”?

“Pa...” reče starica, “istina je da smo živjeli s Njim pod istim krovom, i da smo zato bili sretni i bezbrižni”.

“Ja bih to rekao drukčije, draga: tajna je u tomu što sam pristao voljeti ono što ti voliš, iako to nije bio moj izbor. Jer ja ne vjerujem u Divnoga Stranca. Ja vjerujem u tebe. I jer u tebe vjerujem, i jer ti vjerujem, prihvatio sam te s tvojim Divnim, i nije mi bilo strano voljeti te takvu, živjeti tako...”

Izgovori to starac, i izdahnu. Odmah potom, izdahnu i starica. Istoga se časa nađoše pred Gospodarom svijeta, i zemaljsko vrijeme pobjegne u mišju rupu, da tamo čeka i ne zna hoće li ga i kad će ga opet pozvati u igru.

Onda se jedno od dvoje vrati na zemlju da bi još jednu mrvicu naučilo, a drugo ostane zauvijek na nebesima.

 

Koje? Koje?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)