Tu smo, skupili smo se kao malo jato, poslije dugih godina izbivanja..Neki se nisu vidjeli dugo, pa se ne prepoznaju odmah, no..jedan mali dah, pokret, boja, riječ..sjeti nas jedno drugih..Neki se poznaju jako dugo, ali..svaki je krenuo svojim putem rastajući se na istom raskršću..Uz obećanje, da ćemo se vidjeti opet, kad tad..Neke je vezala duboka,čarobna ljubav, neke predivno prijateljstvo, ali ništa nije smjelo zaustaviti čežnju duše, da obiđe daleke krajeve, gdje je sve trebala vidjeti i naučiti..Oprosti, Vajrane, što sam na sam spomen tvoga imena osjetila tako predivnu nostalgiju i čežnju, koja me je pratila dugo dugo..Vrhovi zelenih stabala koji se njišu na vjetru i dodiruju plavo nebo..i beskrajna, čista rijeka, uz koju smo šetali, davno, davno, kao maleni brat i sestrica, povjeravajući si nevine dječje tajne..Bješe li to Indija, ili ona domovina u nekoj skrivenoj dimenziji, koja nas toliko privlači svojom ljepotom.. Ne znam..Mala Wendy je odletjela jer je morala ostaviti svoga brata,on je bio tako drag, i velik, a wendy malena i sićušna..Ali..sletjela sam opet kod tebe..Jednom sam pitala jednog mladog hindu isposnika, tko sam bila prije..a on mi mje mudro odgovorio:"Nije važno što si bila, nego gdje ideš..a ti znaš gdje ideš..u domovinu koja te privlači k sebi.." I to je to..moj prinče..Ne ljuti se..tako te osjećam..volim i prihvaćam. Tvoja mala Wendy