34. MELODIJA U DVIJE VARIJACIJE

        Između Melodije i jedne njezine tanane, jedvaprimjetne varijacije, za četvrt tona, za sekundu ritma nepodudarne s melodijskom suštinom, poveo se razgovor:

        “Vjeruješ li da plešeš sa Mnom”? pitala je Melodija.

        “Oh, ja mogu vjerovati da plešeš sa svima, sa svakom Svojom varijacijom jednako. Ali ne mogu vjerovati da i sa mnom, preneznatnom, plešeš“, odgovorila je ta jedna, jedvaprimjetna. “To mi je preveliko čudo da bih povjerovala”.

        “Vjeruj”, reče Divna Melodija, “ali ne zato što jest ili nije vjerojatno, već zato što ti Ja to kažem”.

        Melodija je možda i zaplesala zbog toga da bi kazala to što je kazala. Zbog toga jednoga stiha, pustila je na slobodu sve zatočene pjesme, sve neotpjevane zvukove.

        Jednu je svoju drugu, smiono razbarušenu varijaciju, Melodija upitala:

        “Nisi valjda ljubomorna zato što Ja plešem s drugima? Valjda Mi vjeruješ da te neću iznevjeriti”?

        Upitana je znala da je ona ta druga i te druge; znala je da je ona poigravanje, kojim Melodija istražuje može li uistinu izgubiti Sebe; to jest, znala je da je ona neizgubiva žar-ptica suštine. Rekla je:

        “Nema se što vjerovati. Ja znam da sam to ja”.

        Obje su varijacije svirale svoju najljepšu istinu o Melodiji.

        Kako sa sobom, tako i s Bogom.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)