Točno u osam sati Nenad otvori vrata kafića, u kojem je posljednjih šest mjeseci, od dana kad ga napustila supruga,  svakog jutra pio svoju prvu kavu. Nije se mogao, u svih ovih proteklih mjeseci, prisiliti ostati u stanu i sam skuhati i popiti jutarnju kavu. Sve do prije šest mjeseci kavu je kuhala Marijana, pili bi je sjedeći jedno nasuprot drugome za stolom u kuhinji. Uživao je u tim trenutcima i volio ju je gledati preko ruba šalice. Kriomice, jer posljednjih mjeseci je napetost među njima rasla, ali ju je oboje pokušavalo ignorirati. Nisu govorili o tome, kako im se struktura braka lomi. Kao da će svojom šutnjom odagnati slom koji se približavao. Svakog su jutra, kao da je sa njihovim brakom sve u najboljem redu, zajedno pili kavu, zatim bi Nenad odlazio, Marijana ostajala čekajući. Ali ne bi čekala da se Nenad vrati. Čekala bi Milana, koji bi se pojavio otprilike pola sata nakon što bi Nenad napustio stan, bacala mu se oko vrata i gurala ga na kauč u dnevnoj sobi: nikad ga nije povela spavaću sobu.

    Ušavši sa hladne ulice u toplu prostoriju poznatog lokala, malog, prijatnog i toplog, Nenad osjeti kako mu se zgrčeni mišići opuštaju. Pištolj ga iz desnog kuka, jednostavno uguran pod remen hlača žuljao, pa ga malo pomakne i osjeti da sad bolje leži. Ne žulja. Približavajući se šanku ispusti uzdah zadovoljstva.

   - Dobro jutro! - pozdravi ga kći vlasnice, nazvana Viki, a pravim imenom Viktorija. - Danas ste nešto poranili. Zar nije...

   - Dobro jutro! - odgovori Nenad. - Jest, danas je. U deset moram biti u Centru za socijalnu skrb.

   - Valjda će sve proteći u redu - reče Viki: bila joj poznata čitava priča.

   - Sigurno - reče Nenad. - Zašto ne bi?

   Viki ga pogleda iskosa. Čudila se njegovoj sigurnosti, blagoj smirenosti. Žena ga napustila, otišla sa ljubavnikom, a on se ponaša kao da je otišla na dva dana posjetiti  majku. Nikako ga uloviti ni za glavu ni za rep. Čudak. Ali jedno mu mora priznati: sačuvao je živce i ni jednom nije posumnjao u ishod postupka mirenja. Bio je uvjeren, kako će njegova Marijana uvidjeti svoju grešku, napustiti ljubavnika, jer ljubavnik je samo njeno trenutno ludilo, i vratiti se njemu, svojoj ljubavi iz djetinjstva, svome prvom ljubavniku, svome zakonitom suprugu.

   - Jeste li razgovarali sa Marijanom? - upita ga Viki znatiželjno, stavljajući ispred njega vruću kavu.

   - Nisam - Nenad otpije malo kave i zadovoljno se nasmiješi. - Što se tu ima razgovarati? Pa mi smo od djetinjstva zajedno. Zavoljeli smo se još kao djeca i nikad se nismo ni rastajali. Jedino nas je rat na kratko vrijeme razdvojio, ali to se ne računa. Poslije rata smo se uzeli i to je to. Za mene postoji samo ona i ona to zna.

   - Znam - klimne Viki: priču o bezgraničnoj ljubavi čula je mnogo puta u posljednjih mjeseci, od kad je Nenad počeo dolaziti jutrom na kavu. Pa doda: - Vidim da ste se udesili!

   Nenad se nelagodno osmjehne. Obično je dolazio obučen u traperice i smeđu kožnu vindjaknu, sasvim izlizanu na laktima, ali je ovog jutra blistao u tamnoplavom odijelu sa srebrnastom uskom kravatom, pažljivo izbrijan, crvenkasta mu kosa bila pažljivo počešljana unazad, sjajila se od briljantina, kao i njegove zelene oči.

   - Pa, mislio sam - poče on zamuckujući - svečani trenutak mirenja i mislio sam...

   Viki mu se ohrabrujuće nasmiješi, gledajući ga kako rumeni, pa da bi nekako prebrodio trenutak gorke nelagodnosti, dohvati čašu sa rakijom i isprazni je.

   - Ovo je bilo dobro - reče zadovoljno. - Da platim, Viki, pa da krenem. Ne želim zakasniti.

 

   Hodajući mokrim pločnikom, sitna je kišica poput nježnog daha počela padati, Nenad se prisjeti onog dana, kad se vratio u stan, po zaboravljeni novčanik, niti sat vremena nakon što je izašao i zatekao svoju Marijanu, golu, u zagrljaju isto tako golog muškarca, sasvim nepoznatog, nikad ga u životu nije vidio. Potresao ga taj prizor. Ali ono što ga je dotuklo, nije bila njegova gola  žena u naručju nepoznatog isto tako golog muškarca, već onaj vonj, ne miris, već upravo vonj, koji je poput teškog oblaka lebdio nad njihovim glavama, pritišćući napete živce Nenada: vonj seksa, vonj, netom utažene požude. Slike njih dvoje, spojene u slatkom grču, zatitrale mu bolno u duši i Nenad se slomio, zaplakao. Skljokao se na obližnju stolicu, pokrio lice rukama i ridao, dok su se ljubavnici brzim pokretima oblačili. Nenad je plakao i onda, kad mu se Marijana obratila, stojeći sa ljubavnikom ispred širom otvorenih vrata stana.

   - Odlazim - rekla mu prezrivim glasom. - Mislila sam da si blag čovjek, a ti si u stvari mekušac. Pravi mekušac! A meni je potreban pravi muškarac. Ne mekušac!

   I držeći ljubavnika ispod ruke otišla, ostavljajući vrata stana otvorena. Zatvorio ih je Nenad, kad je prva susjeda prošla hodnikom zgrade i radoznalo zavirila unutra, naslućujući  dramu  nepogrešivim ženskim instinktom. Tuđa je nesreća privlačna, magnet.

   Mekušac! Danima je to odzvanjalo u njemu. Mekušac! Zar zato što je uvijek bio blag? Dobričina? Udovoljavao joj? Mekušac? Isplati li se biti dobričina? Nije znao. Jedino što je znao bilo je to, da i dalje voli svoju Marijanu i želi da mu se vrati. Ostalo ga ne zanima.

 

   Zadubljen u te neprijatno bolne misli nije ni primijetio kako brzo korača, pa se iznenadi, shvativši da se nalazi ispred zgrade Centra za socijalnu skrb. Kišica je prestala, sunce sramežljivo provirilo i Nenad odluči pričekati na ulici. Stigao je malo prerano, još petnaest minuta, a poznato mu je da Marijana uvijek dolazi u posljednji čas. Pričekati će je i zajedno će ući u zgradu. Osjeti želju za njenim likom, njenom lijepom pojavom, nasmijanim licem. Nedostaje mu, strašno nedostaje. Zašto lagati samog sebe? Samo neka mu se vrati, ništa drugo ga ne zanima. Samo da se vrati, njemu, svojoj prvoj ljubavi.

   Ugleda je, kako čeka na drugoj strani ulice, čeka zeleno za pješake. Srce mu zatitra od njene ljepote: približava se tridesetoj i upravo cvate.  Nikada nije i nikada više neće biti ljepša. Nije mogao odvojiti pogled sa nje, samo je nju vidio. Zatim mu se srce stegne, kad ugleda svoju Marijanu, kako se okreće prema muškarcu koji stoji pored nje i nešto mu govori, pa zajedno, ruku pod ruku, prelaze ulicu. Prepozna u njemu njenog ljubavnika i grlo mu se stegne. Njegova se sigurnost u njen povratak njemu, opasno zaljulja. Je li moguće kako je zauvijek gubi?

   Stigli su do njega i Nenad zakorači prema njima i ispruži ruku, dajući im znak kako želi razgovarati. Uzbuđenje mu zarumenilo lice.

   - Što hoćeš? - obrecne se Marijana na njega. - Ostavi nas na miru!

   Začuvši ono "nas", u što on nikako nije uključen, Nenad se zgrči i desna mu ruka sune pozadi, iza desnog kuka. Odjednom se u njoj stvori pištolj, a njegova se crna zlokobna usta koja rigaju vatru zaustave na Marijani, pređu na ljubavnika, zatim se ponovo vrati na Marijanu. Drhtava, oklijevajuća prijetnja.

   - Ne mogu - zajeca odjednom Nenad. - Još te volim! Ne mogu.

   Marijana se prva pribere. Šumno izdahne i isto tako šumno udahne vlažni zrak, jer u strahu je nesvjesno zadržavala dah, pa odlučno zakorači naprijed i odgurne drhtavog Nenada.

- Sklanjaj se! - reče mu posprdno, prođe pored njega, vukući za sobom ljubavnika, pa se okrene i prezirno mu dobaci preko ramena: - Mekušac! Uvijek si bio mekušac.

Dok mu je u uzburkanoj duši umirao čitav njegov svijet, rušeći se u bezglasnom padu, Nenad posramljen sakrije oružje, obori glavu i izgubi se u gomili ljudi. Stideći se sebe i svoje slabosti, zaplače. Ali zna da ne može, jednostavno ne može pucati u ženu koju voli, ne zbog mekuštva, kako ona pogrešno misli, već zbog ljubavi. Ljubavi prema njoj koja se nikad neće ugasiti. Koju ona prezire.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.