Djelo Katalog svjedoka istine, Catalogus testium veritatis, Vlacic je pisao u Magdeburgu 1553-55 a izdao u Baselu 1556. Tu navodi kao pretece reformacije crkvene pisce I druge autoritete koji su prije XVI stoljeca "dizali svoj glas protiv rimskog pontifeksa I zabluda papizma". U Megdeburgu je zamislio I organizirao suradnicki kolegij za monumentalnu crkvenu povijest Magdeburske centurije, Eclesiastica Historia, Centuriae Magdenburgenses, u trinaest knjiga objavljene u Baselu 1559-1574. Svaka knjiga obuhvaca jedno stoljece, odatle naziv djela. Vlacic je jedan od glavnih pisaca ove prve stampane, planski I kriticki obradene povijesti crkve do 1300. U Jeni I Regensburgu napisao je Kljuc svetog pisma, Clavis Asripturae sacrae izdane 1567, prvi enciklopedijski I hermeneuticki rijecnik Biblije u kojemu je postavio nacelo da je historija temelj naucavanja. U Kljucu I drugim djelima nalazi se Vlaciceve sistematske lingvisticke rasprave. U rukopisu su ostali etimoni za cetri glavna jezika: grcki, latinski, njemacki I "ilirski". Svi Vlacicevi spisi prozeti su filozofskim razmatranjima, posebno se pozabavio filozofijom u raspravi o Ciljevima teologije I svjetovnih znanosti. Pripisuje mu se I rasprava iz logike dijalekticka paralipomena u kojoj ukazuje na vaznost srednjeg pojma u silogizmu. Autobiografski Vlacicevi spisi govore o njegovoj povezanosti s domovinom. Neko vrijeme bio je u vezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563 putuje u Stajersku, Kranjsku I Istru. Bavio se mislju da u Regensburgu ili Celovcu a mozda I u Ljubljani otvori protestantsku skolu u kojoj bi se predavalo ilirskim jezikom. U protestantizmu Vlacic vidi ideju koja bi mogla vjerski pribliziti sve juzne slavene ukljucujuci tu I muslimane. Njegovu poslanicu P.P. Vergeriju preveo je Primoz Trubar na slovenski 1550. Postoji misljenje da je Vlacic autor dvaju manjih polemickih spisa na hrvatskom jeziku koji su stampani u visejezicnim djelima I to u Padovi 1555 I Regensburgu 1566.

Magdeburske centurije

To je velika crkvena historija podjeljena u 13 stoljeca koja zavrsava godinom 1298. Prvi puta je stampana 1559 do 1574 godine a sastavilo ju je nekoliko luteranskih svecenika iz Magdeburga koji su bili poznati pod imenom Magdeburski centurioni. Glavni centurio bio je nas veliki filozof Matija Vlacic Ilirik. Prema nekim autorima osnovne intencije ovih centurija mogle bi se svesti na osporavanje autoriteta papinstva i Pape koji je proglasen anti-kristom. Osnovni i glavni pokretac ove velike crkvene povijesti bio je Matija Vlacic koji se brinuo oko cijele organizacije ovoga velikoga posla. On se latinizirano nazivao Flacius ali je takoder bio poznat i kao Francovich a iz zemlje iz koje dolazi po svome rodenju kao Illiricus jer je bio iz Istre. Najranije 1553 godine Vlacic je pronasao patrone koji su mogli dati financijsku podrsku za ovu crkvenu historiju o kojoj je rijec kojom se pokusava pokazati ,kako Vlacic navodi, "pocetak, razvoj i nepristojni oblik Antikrista". Njemacke princeze, posebno bogata vlastela iz Augsburga i Nuremberga sirokogrudno su pomogli ovaj Vlacicev projekat. Puno je Vlacic putovao Njemackom prikupljajuci neophodan materijal dok je njegov suradnik Marcus Wagner iz Weimara u blizini Gotha istrazivao biblioteke Austrije, Bavarske, Skotske, i Danske iz istih razloga prikupljanja neophodne teoretske grade za veliku trinaestotomnu enciklopediju. Istrazivaci posebno danas naglasavaju vaznost cripto-protestanta Caspara von Nydbrucka koji je bio carski savjetnik i direktor Imperijalne biblioteke u Becu koji je imao izniman uticaj diljem citave Europe i ciji utjecaj je takoder vidan i u ovoj velikoj crkvenoj historiji.Mozda bi takoder trebalo spomenuti i neke druge jako vazne i uticajne suradnike a to su bili: John Wigand (1523-1587) koji je bio superintendant u Magdeburgu, Matthew Judex( 1528 -1576) koji je bio svecenik u Magdeburgu, Basil Faber (1525-1576) koji je bio filozof i humanist, Martin Copus koji je bio lijecnik ali koji je istovremeno obnasao poslove Direktora drzavnog Trezora i Eblinek Alman gradanih iz Magdeburga kao i drugi brojni filozofi i uticajni ljudi Njemacke. Prvo izdanje ove crkvene povijesti u 13 tomova pojavilo se 1559 do 1574 godine. U godini 1624 stampana je kompletna edicija Centurija u 6 tomova i ona je stampana u Baselu zahvaljujuci Louisu Luciusu koji je uveo neke nove momente i sacinio modifikacije teksta u duhu kalvinizma. Trece izdanje pojavilo se u Nurembergu 1757 do 1765 ali nije otislo dalje od petog stoljeca.

Da bismo otprilike vidjeli kako izgleda sadrzaj ovih Vlacicevih Centurija mozda je najinteresantnije pogledati sadrzaj Quarta Centuria iz 1560: prvo se odaje postovanje kraljici Elizabeti, glavna stajalista oko glavnih dogadaja stoljeca,sirenje crkve, proganjanje i mir sa crkvom u doba Dioklecijana i Maximiana,crkveno ucenje i njegova historija,hereze,rituali i ceremonije, crkvena disciplina i vlast,sizme i kontroverzije,koncili,najznacajniji biskupi i doktori,najosporavaniji heretici,cuda i cudnovati dogadaji,politicke relacije prema Jevrejima,druge nekrscanske religije,politicke promjene i konacno indexi knjiga i opci indexi pojmova.

Nema nikakove sumnje da je ova historija crkve bila napravljena sa jednom enormnom pozrtvovnoscu i odanoscu stvarima protestantizma i da je radena sa jednom ogromnom vjerom u ispravnost vlastitih stajalista tim vise sto su u njenom nastajanju sudjelovali najznacajniji znanstvenici i historicari Njemacke i Magdeburga. Po tome kao i po svome opsegu ona se ne razlikuje od slicnih historija Katolicke Crkve kao sto je na primjer velika Povijest Crkve koja je kod nas stampana u izdanju Krscanske sadasnjosti

zlatan gavrilovic kovac