U predvečerje jednog kasnog ljeta do iznemoglosti smo uz smijeh otpuhivali niti s glava maslačaka i rugajući se njihovoj ćelavosti nadijevali im imena: Ante, Ivan, Lovro…, imena vremešnih ljudi iz našeg susjedstva ne znajući da ćemo jednom u životu kaznu plaćati zajedno s nepravednim, lihvarskim kamatama u cijelom nizu neprirodnih jeseni koje su došle naglo i zatekle nas nespremne. Ta dječja okrutnost stasala je u nama kasnije, mnogo kasnije nakon što smo već dobrano i u žurbi izmiješali mirise i tjelesne sokove, a bila je učena od majstora tog zanata u vremenu skrojenom upravo po njihovoj mjeri. O svemu tome mi još ni slutili nismo obuzeti otkrivanjem sebe i držeći u još nevinim mislima kako reski zvuci i svjetla na noćom nebu uvijek moraju potjecati ili od vatrometa ili od prirodnih nepogoda, a niti smo znali da čak i riječi mogu biti ubojite.

Livade su užurbano uzmicale pred visokim zdanjima i još većim očekivanjima praćene našim krupnim očima i sa izmiješanim osjećajima pokradenih osoba i nestrpljive mladosti gladne promjena. A promjene su došle, one nezvane i neželjene. Ti si prvi počeo gubiti kosu. U početku je to bilo nezamjetno, prekriveno prljavštinom s ratišta, a onda sve vidnije i uskoro nije bilo nimalo smiješno ni jednom od nas.

Sjedeći za kuhinjskim stolom prepričavao si što kuhate i kako tamo na terenu pričate o svojim obiteljima i dok ti je pogled vrludao meni bi se činilo da si upravo taj tren na straži, a noć skriva neprijatelja.

Ono što nisi pričao budilo te često iz uvijek nemirnog sna i nastanilo se trajno u tvojim očima pretvarajući im boju lješnjaka u crnilo. Ja sam u sebi nosila strah od loših vijesti, od hitrog hoda niz stepenište u mraku s bebama u naručju i umnoženog plača u uskom prostoru skloništa.

U kaotičnim mislima gotovo kao na ženu od krvi i mesa bila sam ljubomorna na Domovinu još od vjenčanja održanog na prečac jer mi je čak i na taj dan oduzela glavnu ulogu pretvarajući svatove u žučne govornike nacionalnog kongresa , a i pucalo se, ali ne iz kubura kao u naših susjeda po običaju iz vremena Turaka koji mi se oduvijek činio primitivan, opasan i neprimjeren slavlju, a sada moderniziran sukladno vremenu i lako prijemčiv nama koji smo bili snažan magnet za sve tuđinsko, pogotovo ono loše.

U nastupima samosažaljenja izgledalo mi je da i mom životu sasvim pristaje naslov “Plesala je jedno ljeto”. Ni ne sijećam se više u kojem trenu smo potpuno zaboravili na smijeh i posred stana iskopali rovove koji su za svaki slučaj ostali tako stajati i u mirnodopskim vremenima što su uslijedila jer mi smo se promijenili naglo, zajedno s poretkom stvari oko nas. Bezazlenost je iščezla, ogrubjeli smo ne samo izvana, a spoznaja da ritmom naših koraka ne upravljaju jedino naša htijenja, nalagala je neprekidni oprez.

Tvoje građansko odijelo netko je nepropisno oprao pri visokoj temperaturi i ono je ušlo u se, činilo se dva broja manje i ispod nogavica su ti provirivale omršavjele noge pa je uniforma bila ugodnija, gotovo kao druga koža otkad je firma u kojoj si radio postala vlasništvo nekadašnjeg pomoćnog radnika s dugogodišnjim stažom “invalida” na socijalističkim jaslama, a nekoliko još uvijek zaposlenih elektroničara nevičnih novom poslu obavljalo za njega građevinske radove oslovljavajući ga s “gospodine Jakove”.

Ja sam po ubrzanom tečaju saznala što znači minimalac, rad bez plaće i dostojanstva, stečaj i naposljetku otkaz, sve redom pojmovi koji su još do jučer bili nepoznanice, a sada uobičajeni u razgovorima jednako kao “Dobar dan”.

Ona mogućnost iz priča naših očeva da u mirovinu odeš nakon radnog vijeka provedenog u jednoj firmi bila je arhivirana za sva vremena jednako kao i bajke što su nam ih čitali u djetinjstvu u pravilu s pobjedom dobra netom prije sklapanja oslikanih korica.

Borila sam se sa samoćom ukorijenjenoj u tebi ne shvaćajući da sam u međuvremenu i sama postala teško dostupan otok, svaki put po tvom povratku ispočetka upoznavala djecu s tobom i kasnije uvijek s istim riječima “Tata je umoran!” opravdavala, od njih tebi upućene pozive na igru koji su ostajali bez odgovora.

Činjenicu da je s tvojim svjedočanstvom mnogim smrtima umrlo i dijete u tebi s jedne sam strane razumijevala, a s druge je nisam željela prihvatiti kao konačnost iako me s neizostavnim lekcijama život svakodnevno podučavao da je povratak u sretna vremena moguć jedino u pamćenju.

Ranjeni oboje, svatko na svoj način, ranjavali smo se dodatno odrezanim riječima jer naša mučna sjećanja i strahovi ostali su neizrečeni u noćima bez sna, stajali su kao plombirani vagoni na sporednim kolosijecima obraslim korovom i s vremenom otrov uskladišten u njima kroz sitne pukotine polako ispuštali van. Još smo se držali zajedno u službenim i onim važnijim trenutcima kao i kad je doktor, preplanuo i s mirisom mora upravo pristigao s godišnjeg odmora, gledajući nas iznad crnog okvira naočala s poslovičnom nelagodom izustio: -Zloćudno je.

Kao pred kugom, kao pred zlom većim od rata na brzinu smo zatrpali rovove, pružajući si ruke pomirenja poput neprijateljskih vojnika po objavi mira jer sada je bilo vrijeme kad se valjalo vratiti djeci, sebi, obnoviti dom i zamijeniti popucala stakla na prozorima kako bi se u njima moglo ogledati sunce sa zapada. S krunice što ti je onomad u zaleđu Zadra dao pater Luka bila je skinuta prašina koja zapravo nije ni imala vremena pošteno na nju pasti. -Pusti me da vidim, rekao si nakon operacije.

Znajući da si vidio i puno gore, a ipak se pribojavajući izraza užasa, razmakla sam dijelove pidžame i u očima ti vidjela iskru koja je ono zgarište što je u njima bivalo, nakon dugo vremena ponovo obojila toplom bojom lješnjaka.

Pišući ove retke dodirujem tjeme onako kako si ti to činio govoreći: -Sad si ti moj maslačak.

Iako sam sve do dijagnoze imala sasvim suprotno mišljenje, znala sam da je pri tom u tebi sijećanje na ono kasno ljeto i dodir koji je utihnuo naš neobuzdani smijeh, kad smo odjednom postali svjesni vrućeg vjetra što je s naših tijela otpuhivao zadnje niti djetinjstva. -Reci mi da ti ne rečem, odvraćala sam, ni tebe djeca nisu zapamtila s kosom.

Sad mi je ispod ruke kosa, ne više tako svilena i bujna kao nekad kad si prije nego se svijet okrenuo naglavce, za šetnji u zimskim večerima pod njom grijao ruku, ali ipak kosa.

Na jednoj polici u ormaru još stoje brojne marame, podsjetnici na ne tako davnu prošlost, ali ma koliko mučno to bilo, ja sam nadživjela svoju ćelavost. Zapravo, teško da je drukčije i moglo biti s tobom kao saveznikom u toj borbi. Na drugoj polici složena je uniforma koju sam u tvoje ime zadužila u pirotehničkoj upravi. Ostala je neobučena nakon što si dobio zadatak čišćenja u polju maslačaka nešto južnije od Dubrovnika. Čuvam je mada ni uniforme danas više nisu na cijeni jedako kao ni ovo moje prebiranje po sjećanju dok u ritmu turbofolka (?!) stasaju neke nove generacije.

Http://kaval.blog.hr