Pepeljuga traži cipelice jer u nečemu mora doći na bal, mada je trenutno još uvijek u pepelu svojim malim čarobnim štapićem šarucka po podu i piše, ni manje ni više nego poeziju.

Aoj, što li će jadna Pepeljuga, ta ne može se pojaviti pred svijetom bez cipelica, a vile sve do jedne ko' junaci-nikom ponikoše ! Ali Pepeljuga ko Pepeljuga... Svi znamo da na kraju mora biti najljepša na piru koji samo što nije započeo. Još malo.....A ono na kraju malo postalo puno...No ne brinimo za našu Pepeljugu, ta mora se opravdati mozaik univerzuma....

I tako se moja malenkost ponudi pomoći joj, hoteći otvoriti ona masivna vrata kako bih joj pomogla da svojim gracioznim pokretima ušeta u dvoranu tog čudnog svijeta bajki i iluzija zaklonjenog pod srebrnom zrakom varljive Lune....da projde kao kroz trnje do zvijezda, baš kao Feniks u boji svoje sopstvene aure...Ah, što li sve Ka može naučiti kroz živote od ranije. Možda se malo umori od putovanja pa se na kratko okuraži odmoriti pod hladom sjećanja, a onda opet zatutnji, zažubori i prhne u nove visine.

No vratimo se mi našoj Pepeljugi, nije joj lako..Ona u svojoj nesreći raspravlja sa svojom Ka koja joj inatljivo uskraćuje ulazak u biblioteku, sve dok ne bude vrijeme za to da se sa te knjige otpuhne prašina i otvori prva stranica...Sada se to vrijeme pomiče. Ono ulazi u prostor gdje je univerzum posljednja granica reinkarnaciji  kojoj vjerno služi.

A postoji nešto što je svetinja- obitelj. Ona se ima sakupiti i opravdati kao krhotine nikad posloženog mozaika, koji postaje apstrakcija i ludilo ako nemaš sliku ispred sebe...Pa se u svojoj kosmopolitnoj razbacanosti, u toj slatkoj grubo-krhkoj igri na svoje sopstveno čuđenje zapetlja u spoznaju kako ustvari pomažući drugima pomaže sebi...Sve to ona zna, na sve je Bogu hvala navikla. Ali se iz tko zna kojeg razloga pokrenula putanjom toga poteza i tako dovedena u pat poziciju u začuđenim snovima, u putovanju kroz dimenzije, tumači svoja sjećanja. Rijetko čuju njene glasne krikove... A ponekad je čak i samo slika-bez ikakvog tona!

Ta nije ni srce srcoliko. Kako je onomad lijepo rečeno: ''Samo uškopljeni duhovi ne vjeruju u čarobni štapić''. Izjavivši tu nadasve zanimljivu izmislicu, ta bajkoljupkinja nije govorila o štapiću, naravno, koji može biti vrbov, klenov, glogov, brezov......

I onda joj, Pepeljugi naravno Višnji darova- Križ! Još se ni oporavila nije od reinkarnacije ko' da je u perilici bila sve se okreće oko nje a sad, gle..Tja !

Doduše bijahu on lijep, sjajan, bogat imajući na sebi bogate zapise, ne znaš koji je od kog ljepši, na sebi ima ime po mirisu uzaludnog voljenja i čežnje zbog potrage za princem na bijelom konju, da bi na kraju balade ustanovila da je ušetao samo konj-bez princa... Dakle taj, takoreći, križ ima na sebi obiteljski potpis i pečat, zna da služi i u prave svrhe se poistovjeti bude postojan s vremena na vrijeme kako mu se prohtije, mada poprilično neodlučno kao putnik pred smjerokazima koji nema pojma na koju stranu poći da bi se nakon dugog, pardon, predugog razmišljanja i kolosalnog analiziranja opredjelio za stranu, ali pogrešnu, kako to obično biva, zadnju opciju u nizu. A onda fakat zaboli kao otvorena zjapeća rana koja krvari. Mislim, budimo realni, pošteno gledajuć' to je ipak samo križ !!!

I naposljetku, eto ti ljevorukog Svirača koji ne umije zasvirati ovu malu harfu. A ona nije čeznula ni za čim drugim do li jednom jedinom pravom notom. To bi je održalo živom čak nekoliko sljedećih eona...a ovako, ne mere! Odustaje odmah i od prvog. I tako umorna od svega pomalo, stoji u kutu prašnjava, na svojoj ovojnoj kopreni ugošćuje paukoliku družbenu paradu, koja redovno dolazi u goste toj maloj harfi iz snova, Pepeljugi bez cipelica..Jer ne može se nikako pronaći ona sa pravim brojem. Nemo'š je nać ' pa da si još toliki virtuoz..! A sve su tako lijepe, sve su zanosne, a opet nijedna nije kao njena cipeluška, mala svilena pačnica. I ne zna naša harfa, što joj je većega zla, da'l stajati u kutu pod sjenom zaborava, ili pustiti pogrešnom Sviraču da grubim dodirima kida njene nježne strune. Dok njegovi dugački tatovski prsti nespretno prolaze ona cvili i plače, ali nema nikog da je čuje. Prijeko joj je potreban Svirač koji će pogoditi onaj pravi ton jer tek onda će ta harfa zamelodirati.

A taj pravi ton je ljubav - što bi drugo moglo i trebalo biti?! Samo nježno tepanje u vječnosti na cvjetnim pašnjacima otpočinka, uz cvrkutasti smijeh mene, vjerne sjene, može stvarati cvijeće i miris snova koji traje bezgranično, besebično i bezuvjetno...Koji nikad ni ne jenjava. Plačem sa njom, radujem se s njom. A naša Pepeljuga? Ona umije da se sakrije ispod nekoliko krinki, sad je vidiš sad je ne vidiš, dok se onaj princ konačno ne usudi pojaviti i zamoli za ples.