Zvali smo je jednostavno, luda Mara. Bila je to žena, neodređene dobne starosti, mala, sitna, pogrbljena, s licem na kojem je vrijeme ostavilo duboko izbrazdan putokaz života. Na njoj vječno, i ljeti i zimi, poput životne uniforme, neki crni, predugi, šlampav kaput načet moljcima a na nogama opet prevelike, ružne, muške cipele. Ispred sebe, u dječjim kolicima grčevito je stiskala i gurala svu svoju životnu imovinu, neke vreće i vrećice, razne šarene zavežljaje, plastične boce, krpe, papire, novine, svašta je stalo u tim drečavim tirkizno-plavim plastičnim kolicima koja su se pod težinom naslaganih stvari ali valjda i od starosti sva ulegla. Niste je mogli mimoići i niste je mogli ne vidjeti, poput velikog crnog gavrana tumarala je gradom dok su kolica glasno graktala. Uvijek sam se pitala gdje li noću spava luda Mara, ima li koga, gdje joj je obitelj i kako li je završila na ulici iako, nikada je nisam vidjela da prosi pa je tako nisam ni smatrala prosjakinjom tek možda, mislila sam, sama je izabrala takvu životnu opciju, boemsku i lutalačku. Kotači nosača njene imovine, pod težinom stvari bolno su cviljeli i škripjeli poput tuge i čeznuća za nekom davno odraslom djecom čiji snovi djetinjstva su bili obilježeni baš tim starinskim kolicima a možda i od neke boli koju je i sama Mara utisnula u njih, gurajući ih naizgled besciljno.

Djeca su za njom trčala iz daljine, smijala i rugala joj se, jer bila im je smiješna i zanimljiva takva crna i pomalo zastrašujuća prikaza, i sve u glas su vikala....ludaaaa Maraaaa nema paraaaa…a ona se nije ljutila, gurala je ta kolica, uvijek ozbiljna lica, odsutna pogleda i kao da ju se vanjski svijet nije doticao, ni svijet djece a ni odraslih.

Naš prvi susret zbio se na otvaranju slikarske izložbe jednog umjetnika, moga prijatelja, koju sam organizirala u svojoj maloj galeriji. Primijetila sam je kako kroz prozor znatiželjno proviruje unutra, mršteći se, pušući u promrzle ruke i mrmljajući nešto samoj sebu i bradu. Pomislila sam da je gladna, pa sam uzela ono nešto grickalica sa stola, izašla van i ponudila joj. Ona je samo odmahnula rukom koja je govorila, ma kakvi, i rekla;

-Gledam slike.

-Sviđaju ti se, Mare?

-Ne.

Nasmijala sam se onako, malo s visoka, kao, baš se javio pravi stručnjak za procjenu.

-A što se smiješ? – uzvratila je brzo, pronicljivo uhvativši moj podsmijeh - , misliš da ja ne znam ništa o slikama, misliš ako sam u dronjcima da ne znam procijeniti dobru sliku. Moje su puno bolje, samo ti ih ja ne dam.

-Mare, nisam znala da slikaš, gdje su ti slike? – više iz zafrkancije nego li ozbiljno upitala sam je, sve misleći, nisam znala da Mara laže, sad je postala i slikarica.

-Tu, - i pokaže na veliku kutiju od cipela, zamotanu u stari zgužvani Večernjak, smještenu u tim tirkiznim plastičnim kolicima.

- To je moje blago, i tu leži plod moje duše. Svi misle da sam ja neka Mara, luda, klaun, a ja sam slikarica i imam slike koje vrijede onoliko koliko može vrijediti ljudska duša i srce, a to je neprocijenjivo.

Zatečena ovom izjavom i ne očekujući takve riječi od nekoga kao što je ona, rekla sam joj:

- Što ih ne prodaš Mare pa se nećeš više smucati po ulicama, biti ćeš bogata - tu me naglo presjekla riječima i unijela mi se svojim vodenasto plavim očima u lice.

-Tko lud prodaje vlastitu djecu, tko želi prodati dušu đavlu?

-Kojem đavlu Mare, umjetnici moraju od nečega živjeti.

-Novcu, novac je đavo, što ga više imaš više ga želiš, novac te naglo uzdigne ali i baci na koljena, novac te pretvara u roba, a duša ne može i ne smije robovati novcu....e sad sam ja prekinula Marino nizanje:

-Mare daj mi da ti vidim slike, ne moramo ih prodavati ali možda ih možemo izložiti ako su dobre, umjetnost se ne bi smijela skrivati, inače nema svrhu.

-A ti ćeš kao procijenit kakve su?

-Pa da, za to sam se školovala.

Tssssss, frkne Mare u sav glas, zgrabi svoja škripava kolica i uz bučno drndusanje kao da mi se rugaju, krene ulicom dalje, sve kroz podsmijeh govoreći – ako je ovaj – i uperi prst iskrivljen artritisom u unutrašnjost galerije -  nazovi umjetnik dobar, a ta izložba govori da jest, onda ne znaš ništa procijeniti, uzalud ti škola, a kako misliš moje slike procijenit...