35. MANTRA PREPOZNAVANJA

 

        “Čisto ja i ti, to je isto”.

Tako je stalno govorila jedna žena, a ne zna se od koga je to čula. Žena je tu rečenicu govorila po cio dan – govorila ju je cvijetu u vazi, vazi bez cvijeta, pijetlu na gumnu, kozi na brvnu, konju u zaprezi, crvu u jabuci, balegi na cesti, i, naravno, svakomu čovjeku, s kojim je došla u doticaj. Ženu su najprije strpali u umobolnicu, gdje je nastavila sa svojom rečenicom put bolesnika i liječnika, lijekova i noćnih posuda; jedno su ju vrijeme promatrali, a potom ju otpustili, jer se zaključilo da je rečenica koju izgovara bezopasna, da ne zavodi u krivovjerje, da ne potiče na mahnitost, da, dakle, nikoga ne ugrožava, i ništa ne remeti. Pokazalo se da liječnici nisu znali što rade.

Prvi čovjek kojega je otpuštenica srela na cesti, bio je pismonoša.

“Što to govoriš“? pitao je ženu.

“Čisto ja i ti, to je isto”.

Pismonoša reče da ne razumije, ali da mu se čini da tu ima nešto važno za razumijevanje, i da se nada kako će jednoga dana razumjeti. Da bi iskušao čaroliju ove izreke, pronosio ju je od vrata do vrata kao osobitu, nesvakidašnju vijest. I vidio da su ukućani osupnuto slušali njezin zvuk, vjerujući nečemu i prihvaćajući nešto što nisu razumjeli.

Rečenica je zakolala ulicom i poljem, i uskoro su ju izgovarali pastiri, mlinari, smetlari, trgovci, vojnici; dimila se iz dimnjaka, kreketala iz ribnjaka. Lišće jasena šuštalo je ove tajnovite i krasne riječi. Frule su ih frulile, psi lajali, zujale ih pčele. Ljudi su ih izgovarali jedni drugima na pozdrav, i pritom stavljali ruku na srce. Upućivali su ju nepoznatima kao znak raspoznavanja. Izreka se pretvorila u narodnu lozinku sloge i mudrosti, koja će se jednom kasnije – tvrdilo se - razgaliti u sjaju posvemašnjega otkrivenja.

Jednoga je dana u selo navratio neki veleučen pravnik, filozof, teolog, antropolog. Istrčaše i oni koji su za nj znali, i oni koji nisu, da bi mu poželjeli dobrodošlicu. I odmah ga sa svih strana zasuše čarobnim pozdravom:

“Čisto ja i ti , to je isto”.

“Sjajno”, reče učenjak. “Ali - gdje je ovdje ti, a gdje je ja”?

Muk. Nitko o tomu nije mislio.

“Odgovorite mi,  što se ovdje piše velikim slovom – ti ili ja”?

Nitko ni o tomu nije mislio.

“Kažite mi, što to uopće znači – dvoje isto, ili jedno različno”?!

Mnogi su poslije ove veleumnikove upadice odustali od mantre. Zaključili su da ne umiju odlučiti što ona zapravo kaže.

 

 

Nije Sokrat bez gorkoga iskustva uputio svoju pohvalu mahnitima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)