Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, kakav užas! Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.
Tomislav Ivančić

Dva Grada

Nakon pada anđela, koji je prethodio padu čovjeka, dvije ljubavi stvoriše dva grada. Dva različita grada, koji se suprostavljaju jedan drugome. Usporedba počinje od Svetog Augustina. Augustin razlikuje Grad Zemaljski , koji se zove i "Grad Sotonski" , a proizilazi iz ljubavi prema samom sebi sve to prijezira Boga, te Grad Nebeski , ili "Grad Isusa Krista", koji proizlazi od ljubavi prema Bogu. Prvi se ponosi sobom, i traži slavu ljudima. Drugi se ponosi slavom Boga. Jedan je u oholosti svoje slave uzgorito i oholo, a drugi govori Bogu: Ti si moja slava i moja podrška ( ps 3,4 ).

Prvi u svojim prvacima i u svojim knezovima, u svojim pobjedama nad narodima koje podjarmljuje, ljubi svoju vlastitu silu i svoju strast za gospodstvom i vlašću. Naprotiv, Grad Isusa Krista predstavlja nam svoje građane, koji se pomažu ljubavlju, njegovi prvaci bdiju nad dobrom svojih građana i govore Bogu: Ljubit ću Te Bože, jer Ti si moja snaga ( ps 17,2 ).

Mudraci Zemaljskog Grada živući prema težnjama čovjeka, traže tjelesna dobra ili duhovna dobra ( magijom ) a ne nastoje slaviti Boga niti Ga spoznati, niti Mu hvalu davati, nego lutaju u ispraznosti svojih misli. Dok u Nebeskom Gradu, jedina čovjekova mudrost jest pobožnost, poniznost, ljubav, koja daje pravom Bogu odgovarajuće poštovanje, očekujući nagradu u društvu Svih Svetih, gdje su ljudi u društvu anđela i gdje je Bog sve u svima ( 1 Kor 15.28 ).

Ovdje uvjetovani tajnom Vječnosti, nalazimo se licem u lice s neshvatljivom stvarnošću, a ta je stvarnost Bog. U neizmjernom jedinstvu vidljivog i nevidljivog stvorenja opažamo bez ikakve teškoće postojanje dvaju gradova, ili dvaju kraljevstava: Kraljevstvo Kneza ovog svijeta, kraljevstvo Lucifera, anđela, koji se isticao svjetlom, ali je svojom pobunom postao anđeo tame, te Kraljevstvo Mističnog - Tajanstvenog Tijela, Zajednice Svetih, kojima je glava Isus Krist. Ovdje se ne radi o metaforama ili poetskim personifikacijama. Anđeli su stvorenja Božja. Čine dio ljestava bića: Te ljestve je opazio Jakov u jednom svom proročkom snu i protežu se do najmanjih stvorenja sve do onih koji su najbliži Bogu. Protivno manihejskoj herezi, prihvaćenoj od Katara i Albigenza, koji ispovjedaju dualizam, tj. sistem po kojemu sve od vječnosti postoje dva suparnička i jednaka prauzroka: Bog i materija, Dobro i Zlo, koje će se jedno drugome suprostavljati. Sotona nije neke vrste suparnik niti takmac Bogu, a još manje je Njemu ravan, nego je Njegovo stvorenje. Što se tiće supremacije, nadmoći Isusa Krista, kad nam Sv. Pavao želi da vidimo njegov sjaj i veličinu veli: On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. U Njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijedstolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti sve je po njemu i za Njega stvoreno ( Kol 1,5 ).

Tehnički progres, tehnički napredak, koji je postignut i svaki dan se postiže i sve više napreduje, uvjetuje da je čovjek njime podjarmljen ( jer ne razlikuje sebe od onoga ćime se služi).

Stvarno čovjek posjeduje ključ, koji mu na neki način otvara polje zvijezda i atoma, ili neizmjarno malo polje "x" da kažemo kao Teilhard, od "neizmjernog kompleksa" zarobljen. I takav prestiž tog progresa, da mora, prema istom znastveniku pomoći ljudskoj savjesti, da pripravi kraj vremena, i svoju vječnu sreću. Ipak, tu se radi o drugom, osim o jednoj pseudoznastvenoj viziji, koje sadržaj ne odgovara evenđeoskoj istini. Za Evanđelje, malo stado, ili neizmjerni narod, koji su došli ili će doći u život, gdje je sve provizorno pomiješano kao kukulj sa pšenicom, biti će odijeljeni u vrijeme žetve.

E.Autexier "Tajna Zla"

Gdje je izvor zla?

Od rođenja u borbi sa svakojakim bijedama, čovjek stalno jadikuje i tuži se, baca krivicu čak na samoga Boga. Govori se, kako Bog može dopustiti trpljenje? Kao naš Otac nebeski, koga zovemo Dobrim Bogom, kako On može ostati indiferentan pred tolikim zlima, koja muče čovječanstvo?… U svojoj Molitvi bezbožnika-ateiste, pjesnik Richepin, prenosi tužbu u ove riječi:

Kako me možeš gledati, kako klečim na kamenu s rukama uzdignutim k Tebi, gušeći se u jecaijim, a da se ne pojavi ni jedna suza na Tvojim očima, nisam li ja Tvoje dijete?

Jadni čovjek, koji se usuđuje Boga zvati na odgovornost, Boga, koji je čovjeka pozvao na život iz ništavila, te postupati s njim kao sa sebi jednakim? Kad njegovo oko nije u stanju držati svoj pogled, uperen u sunce, kako će moći prodrijeti njegov duh u dubine nestvorene Mudrosti?… ne bi li bolje bilo pasti na koljena, razmišljati i moliti Boga da mu pomogne vidjeti dio njegove odogovornosti za kušnje i nevolje zemaljskog života!… Jer zlo, koje uzrokuje trpljenje i patnje, jest tajna više nego problem, i bit će uzalud željeti naći rješenje u toj tajni kao da se radilo o nekoj jednadžbi ili kakvom poučku, teoremu. Jedino u svjetlu Božjem to je moguće postići.

Zlo ne dolazi od Boga. Savršeno biće ne može htjeti ništa drugo nego dobro, jer je samo Vrhovno Dobro, najviše dobro! Bog ima sažaljenja prema onima, koji trpe. On preklinje ratove. Kad je Bog stvorio svijet, svuda je ostavio znak dobrote. Svojom svemoćnom Riječju stvorio je zemlju, koja bijaše raj zemaljski, u kojemu ne bijaše ni trpljenja, ni bolesti, ni smrti. U tom Raju čovjek bijaše kao Kralj, kojemu sve bijaše podložno, i svuda je vladao red, harmonija i mir. U svom značajnom djelu Onaj, koji je vjerovao u svoje oči i u svoje ruke, Jacques Lebreton, pišući na način poput Ch. Peguy-a, prikazuje kako sam Bog iznosi tajnu zla i boli: Veli Bog, pazi, jesi li pametan, ja nisam stvorio zlo. Gdje si vidio, da sam ja stvorio zlo? Ja ne mogu stvoriti zlo. Ali ako sam želio, da Me ljudi ljube, trebalo je da imaju mogućnost ne voljete Me. Odatle zlo!… Nisam Ja stvorio zlo, nego je trebalo da dadem mogućnost, da zlo postane. Zlo je protivno od Mene, zlo je odsutnost Mene, odsutnost Boga.

E.Autexier "Tajna Zla"