ponekad nam se susretnu pogledi.... ostanu na trenutak zalijepljeni jedan na drugi.... kao što se ona nakratko zalijepi u moja osjećanja i ja u njena.... u tim trenucima mogu vidjeti i osjetiti njenu tugu. možda i bijes. ili nepotisnutu mržnju. nevezano za mene, već za nešto drugo, nekoga.... ne zna ni ona.
ponekad priča o svom ukradenom djetinjstvu, o djetinjstvu kojeg nije bilo, o djetinjstvu o kojem nije prestala sanjati ni dandanas i stvarati slike.... kako bi bilo, da je bilo.... drugačije.... da nije morala bježati u potrazi za novim životom, za neživljenim djetetom u sebi....
njen hod se sastoji od odlučnih i brzih koraka lijepe mlade žene koja nema straha od sutra. kada govori, govori glasno da je svi čuju. njen jezik je jasan i direktan, ponekad i grubo-muški, potkrijepljen psovkama. ona ima jake argumente i voli se natjecati riječima s drugima.... za nju, postoji samo napad i odbrana.... ona se odlučuje za napad.... prije nego.... i da bar....
dolazi mi u susret neki dan, sa zatvorenim šakama, pokazujući prema meni....
„stani da ti nešto pokažem!“.... njena ruka se okreće, njeni prsti se otvaraju i otkrivaju maleni sadržaj....
„malina“, rekoh kratko.
„pogledaj, ima dlačice!“
uzimam naočale, a ona se smješka mojoj iznenađenosti.... poznato mi je da te bobice imaju sitne dlačice, ali ova je nešto posebno. iz svake sitne komorice strši po jedna dlačica.... nekoliko sekundi tako stojimo nas dvije kao dvije male djevojčice i promatramo jednu jedinu naježenu malinu....
i sigurna sam, da sa sam u tim sekundama pogledala u njene oči (iako nisam) da bih se susrela s pogledom djeteta koje ona nikada nije imala priliku biti, ali još uvijek je.
bglavac
edin.kecanovic
