Tišina. Nema zvukova. Samo neprekidna pjesma tišine….

I nema ničeg. Samo mrak i beskonačna tajna.

Mrak i pjesma na usnama tišine.

Šuma. Kakve bi nam tajne samo ona ispričala kad bi znala govoriti. Kakve bi pjesme samo ispjevala lišćem uz vjetar, kad bi barem sad bilo vjetra. Ali i vjetar je utihnuo pred ljudskom ohološću: i šuma šuti; samo krici ljudskog kaosa odzvanjaju u daljini.

Tišina i mrak. Priroda šuti. Samo oholi mali čovjek se buni protiv svijeta.

Nije li se čovjek previše udaljio od svoje prirodne naravi. Postao nešto drugo, drugačije, strano, nešto što se ne smije. Kao da je odbacio svoje ruho djetinjstva, okovao se nebrojenim lancima modernog čovjeka, izgubio svoje pravo lice među bezbroj maski kojima je prekrio svoje oči i istinski osmjeh i tako preuzeo ulogu suviše suprotnu svojoj prirodnoj naravi.

Ali zašto je čovjek u modernom svijetu nesretan?

Zašto se još uvijek buni, vapi, viče i jauče?

Jednom je netko rekao zato jer se svega oslobodio i shvaća da je život u slobodi nepodnošljiv.

I stoga ubija prirodu iz dana u dan; svojom ohološću, svojim bezobrazlukom i drskošću. Taj se mali čovjek odrekao svoje pobunjeničke naravi i ukrotio se kontaminiranim svijetom.

I zato mu priroda odgovara tišinom i mrakom.

I nema pjesme na usnama šume i krilima vjetra.

I zato nema vjetra. I lišće je otpalo. Zar čovjek ne odbacuje ljude iz prošlosti sasvim jednostavno kao stablo lišće?

Tišina i mrak. Nema ničeg. Priroda šuti…

Samo se mali oholi čovjek, buni protiv svijeta.