MALI NOŽNI PRST

 

        Jedna je stanovnica zemlje bolovala od samoprezira.

“Nebo, ako i postoji, ne pušta u sebe takve kakva sam ja”.

Stoga se trudila umiliti se zemlji, živjeti na zemaljsku, da bar na jednoj strani svijeta bude prihvaćena. Ali nije išlo. Najčešće bi promašila ono zemaljsko u riječi i činu. A misao bi joj se tvrdoglavo okretala put neba. I tako se stala razbolijevati od silne nesuglasice sa sobom.

Onda je nebeskomu kraljevstvu u njoj dosadilo njezino bolesno ulagivanje zemlji. Nebeski se kralj svake noći uspravljao u napaćenomu, osakaćenom tijelu, govoreći na nebeskomu jeziku:

“Tko je ovdje kralj? Komu se tvoj um dodvorava – kralju ili sluzi”?

“Ne razumijem taj jezik”, odgovarala je potuljena misao u ženi. “Govori mi jezikom zemlje”.

Tako je bivalo iz noći u noć, u godini za godinom.

Kralj je objašnjavao duši da ga ona vrlo dobro razumije, ali da se plaši gubitka zemlje pod nogama. Odnosno, da se plaši ludila, rugla, grijeha, tuđega podsmjeha.

S godinama je duša riječ po riječ prihvaćala nebeski jezik, i njegov pravorijek. Njezino eter-tijelo jedva je čekalo noć da odleti u nebo.

“Istina je da se plašim, kralju. I zbog straha od tebe, ja danju zaboravljam na nebesko kraljevstvo”, potužila se jednom. “Ne mogu se danju sjetiti našega razgovora. Ni tvojega lika. Ni ljubavi koju vodimo svakonoćno, i koje nam nikada dosta”. 

“Dovedi me u svoj dan”, uporno je govorio kralj. “Onda ćeš biti kraljica”.

Ali duša je tako tvrdo umjela odijeliti dan od noći, da je danju i dalje govorila samo zemaljskim jezikom, trudeći se živjeti bez neba. Tijelo joj se zbog toga sve ve}ma razbolijevalo.

“Pa dobro, vidim da me danju ne prepoznaješ“, reče jedne noći kralj. “Vidim da ne pamtiš naše sjedeljke na grani od oblaka. Naše riječi i poljupce. Dat ću ti stoga znak. Eto, jedini je zdravi dio tvojega zemaljskog tijela mali nožni prst. Kad jutrom svojim eter-tijelom uletiš u svoje zemaljsko tijelo, svagdje ćeš se dobro udjenuti, osim u taj mali prst. On će ostati nenastanjen tvojim nebeskim tijelom, i stoga će te taj jedini zdravi dio tvoje zemlje boljeti bez ikakva drugog razloga osim nebeskoga”.

“To ću upamtiti”, reče duša, i jutrom se surva u svoje tromo, glineno tijelo. Probudi ju bol u malomu nožnom prstu. I jer je ipak zaboravila kraljeve riječi, obilazila je liječnike, koji joj nisu znali pomoći.

Kad je naposljetku upitala jednu ljudsku pticu čemu taj čudni bol, ova joj reče:

“Što je bol? Bol je uspomena na svjesno nedoživljenu radost”.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Nebeski jezik = jezik suglasja duše s dušom, jezik kojim se izgovoreno pretvara u stvoreno.

Kralj = duh, suština, osovina svake pojedinačne duše.

Eter-tijelo = energijski omotač, tijelo gornjih svemira, udjenuto u tijelo od krvi i mesa za života na zemlji. Vidljivo kao prozirna zvonolika korona oko zemaljskoga tijela.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)